четвртак, 6. март 2014.

Koferče i još po nešto


novokomponovana gatka sa elementima trilera, delimično u dramskoj formi





Beograd, januar 2006.

U stanu je bilo veoma mračno, pa je Ivica morao da upotrebi svoj skenirajući pogled iskusnog profesionalca. Nije džaba gledao onolike krimi-filmove i čitao detektivske romane. Došlo je i njegovih pet minuta. Konačno može da primeni svoje toliko godina akumulirano znanje. A i u partijskoj školi je bio među najboljim polaznicima. Kurs bezbednosti završio je kao prvi u klasi…
  
Nije se baš pokazao kad su borilačke veštine bile u pitanju, ali ja zato u nekim drugim stvarima bio neprevaziđen. Najbrži u brzom jedenju sendviča sa šunkom i majonezom, najbolji na takmičenju u tucanju jajima za Uskrs (doduše, ovo je bilo neformalno takmičenje, jer se u to vreme u partijskim redovima, naročito kod starih kadrova, na one koji farbaju jaja za Uskrs gledalo sa podozrenjem, ali je drug Ivica još tada bio pripadnik reformske struje), gde njegovo umeće nije toliko dolazilo do izražaja u razbijanju koliko u broju pojedenih kuvanih jaja. Oduvek je voleo hranu, posle pokojnog predsednika Slobe to mu je druga najveća ljubav. Još kao mali, dok je vukao lonce oko kuće, govorio je mami: “Mamaži mi ‘leba na štafetu”, a kad je malo poodrastao umeo je razgovetno da kaže: “Ako nema paštete dobar je i Gavrilovićev svinjski narezak što ga pravi čika Bora Mikelić, a može da prođe i  domaća mast sa alevom paprikom – onako baš fino curi niz bradu. Za dobru svinju nema loše pomije, a kad prasence mamino klopa svinjsku paštetu, mast i narezak, onda(k) se to zove kanibalizam. Vidiš, mamice, kako sam pametan i svašta znam, biću ja jednog dana predsednik Vlade. ” 
  
…Ivica nije palio svetlo, kretao se kroz zamračeni stan lagano i nečujno – kao mačka. Pazio je da ne zakači neki sitan predmet, ukras il' tako nešto. U jednom uglu  ugledao je koferče. Delovalo je sasvim obično – kao neka akten tašna, ali iskusno  oko lovca na kofere uočilo je odmah da tu nešto nije kako treba. Prišao je bliže laganim korakom, uzeo je još laganije koferče u desnu ruku hvatajući ga sa strane, podižući ga gipkim pokretom. Ahaaa, to je to! Bio je u pravu... Levo i desno od rukohvata bile su bravice sa šifrom – dva puta po tri broja, jes' da je bio solidan matematičar, ali toliko kombinatorike je ipak veliki test čak i za njegovu inteligenciju. Teško će provaliti šifru. Intuicija mu je ipak govorila da treba pokušati nešto drugo. Prislonio je palčeve svoje junačke desnice i srčane levice (pomislio je, naravno, u tom trenutku, čim je reč o levici, na svog bivšeg šefa i idola Slobu i njegovu lepšu polovinu, drugaricu Miru, koja je obožavala pesmu “Ja sam cvetak zanovetak” u interpretaciji Arkanove udovice, a Ivičine zemljakinje i prijateljice Cece… “Ah, neka je laka crna zemlja Slobi i Arkanu, a drugarici Miri i siročetu Marku neka su cvećem obasuti puti pravde i istine kojima i danas hode u egzilu”, ote mu se uzdah, “Nikada neću zaboraviti slogan koji je cvetokosa drugarica naša  smislila pred jedne demokradske izbore devedesetih na koje je izašlo oko million birača a mi smo imali milion i sto ‘iljada glasova - I srce je na levoj strani!” ) na dva kvadratna, metalna odlivka pokraj  šifara koji su otvarali aktovku – i gle čuda, obe bravice škljocnuše istovremeno. Njegovi uvežbani, gipki prsti očas otvoriše koferče.
  
“Kofer nije ni bio zaključan, jesam genija keve mi, moja oštroumnost još nikada nije zatajila”, zadovoljno je mantrao u sebi, dok su mu se zenice još više širile, ali ne zato jer je u stanu, kako rekosmo, bilo poprilično mračno. Kako i ne bi – sadržinu su predstavljali sve sami svežnjevi novčanica. Ne, nije u pitanju domaća valuta. “Evriiići”, znalački je izustio, dozvoljavajući sebi da za momenat zaboravi tajnovitost  operacije koja ga dovodi u ovaj mračni stan. Tolika količina novca nije mogla ni iskusnog profesionalca poput njega da ostavi ravnodušnim, ali je to potrajalo samo tren i onda je Ivica uvežbanim pokretima palca desne ruke prelistao jedan svežanj. Novčanice su zašuštale stvarajući prijatan povetarac...
  
“Mora da su ovo pare koje su u vreme sankcija pošteni drugovi Bracika i Sloba sklonili na Kipar da ih sačuvaju za našu majčicu Srbiju, pa su ih onda još poštenija gospoda spečeni Điki i bucmasti Mlađa svojim kanalima vratili u zemlju porekla da pomognu napaćenom narodu”, pronicljivo je razmišljao Ivica. “Ne bojte se, Điki i Mlađo, tu sam da zaštitim narodnu imovinu, a pošten sam makar koliko i vas dvojica. E, sad da vidimo kako raspodeliti novac – meni kao poštenom nalazaču sledi nagrada – dakle, minimalnih 25% za moju malenkost, to jeste dva i po puta više od zakonski zagarantovane nagrade, ali treba imati u vidu rizičnost operacije i pretrpljeni strah dok sam se prikradao ovom koferčetu u kome je mogla, recimo, biti i tempirana bomba ili, ne daj Bože, DDT pa da crknem od toga kao svaki prosečan parazit. Mislim da je to realan iznos. Onda(k) Simiću i Zagrađaninu za nošenje po 5%, možda to prevazilazi njihova očekivanja, ali prilično je teško koferče, namučiće se dok ga prenesu. Mlađi i Đikiju (Bog da mu dušu prosti – njegovoj samohranoj udovici i nezbrinutoj deci) po 10% za trud i zalaganje da se novac tajnim kanalima vrati u Srbiju, poštenja mi zaslužili su svaku paru. Voji K. takođe 10%...  Jes’ da mi je sve vreme pružao logističku potporu, ali dosta mu je, bez moje podrške on bi danas  bio samo predsednik kućnog saveta, a premijersku fotelju bi jedino mogao da sanja, ionako će posle reći da nije bio obavešten o ovoj akciji. Mom budućem šefu Borisu isto 10% - da kupi srebrnu farbu za kosu i konačno prekrije onaj crni pramen koji odaje njegovu mamu da je nešto zdipila u trudnoći, kada bude potpuno sed možda makar zaliči na serioznog državnika, što uistinu nikad neće biti.  Grobaru i Žapcu isto po 10%. Žabac je moja buduća vice-Marica, treba da mu izigravam šefa, tako mi je teta-Kleopatra juče videla u šolji, a ovaj drugi treba nama dvojici kao da bude šef. Kinta mu je sad potrebna da plati master-studije na jednom prestižnom novosadskom faksu na kome će steći adekvatnu kvalifikaciju koja preporučuje za predsedničku funkciju, a u CV-ju mu već piše da je bio upravnik gradskog groblja u unutrašnjosti, to je radno iskustvo koje se ne sme prenebregnuti. Summa summarum, to je 95%, ostalih 5% raspodeliti na ravne časti. Policijskim sindikatima 3%, bez podrške kolega ne bih ni došao do ovolikog novca, neka im se nađe kada budu opravdano štrajkovali jer izgiboše štiteći red i poredak, još dok beše Slobin vakat, a nekmoli današnji demokraDski... a treba da imaju lovu  za niklovanje i hromiranje ličnog naoružanja i reparaciju pendreka kad se izližu od dugotrajne upotrebe. Jbg, tvrda je grbača narodna... Žandarmeriji neka ide 1%, istina ima među njima nekoliko poštenih momaka, ali su zato svi ostali  ispravni, dokazani borci za našu stvar, još od Frenkijevaca, treba i oni da unovče svoju kooperativnost i genijalnost.  To je što se tiče celih brojeva, a sad da pređemo na decimalne - 0,99% Čedi, jes’ da nismo u bogznakakvim odnosima, ali nikad se ne zna kad će mi  zatrebati. A njemu lova baš sad treba više nego ‘leba, čujem da je skočila cena horsu ovih dana, a  najavljuju poskupljenje špriceva i igli, mislim da mi ovu finansijsku injekciju nikada neće zaboraviti…  Treba misliti  na vreme o nama koji pošteno odrađujemo posao i borimo se za ovu državu, napaćenu našu nebesku Srbijicu… i na kraju preostalih  0,01%, ovih deset evrova, narodnim kuhinjama – ali pod jednim uslovom. Da se moje ime upiše velikim slovima na spisku donatora. Jbg, nema vajde od anonimnog humanizma, tako nikada neće doći do (demokratske) renesanse (progresivne levice). Kapetan Miša je onol'ka slova met'uo na svoje zdanje da ovekoveči  zadužbinarstvo – a ja treba da se stidim što dajem deset evrova. Možda i nije tako mnogo, ali neka svaki pošteni građanin sledi moj primer i neka da toliko, može i u dinarskoj protivvrednosti, i iskorenićemo glad u Srbiji…”
                                                                   
                                                    ***

Tako se, uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno, Ivica (na vreme) pripremao za funkciju ministra policije koju će uskoro obavljati u Vladi najautoritativnijeg srpskog premijera svih vremena, Mirka Cvetkovića, u kojoj će ujedno biti  i potpredsednik. Oduvek se u Srbiji polagalo na to da ministri unutrašnjih poslova budu dobro upućeni u kriminal. Profesionalizam pre svega, posle svega i - iznad svega. Zato Ivičin primer i nije usamljen. I njegov prethodnik na mestu prvog čoveka srpske policije, Dragan Jočić, jedna od perjanica Koštuničinog DSS-a, je još kao maloletnik i mlađi punoletnik sticao praksu za mesto ministra obijajući trafike i prodavnice po prestonici. I onda, umesto u Kruški il' Zabeli, on lepo završi u ministarskoj fotelji.  Što bi njegov šef, pošteni Voja Koštunica, kao naučnik i pravnik kazao, služeći se maternjim jezikom Jecike Karleuše: Qui non est hodie, cras minus aptus erit, iliti što bismo mi obični čitaoci rekli - ko nije spreman danas, taj će još manje biti spremam sutra, jelte…
  
Ostavimo sada Ivicu, dragi uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno, neka u ovom  mračnom stanu stiče preko potrebnu praksu i naposletku - neka pravedno raspodeli svoj, s teškom mukom stečeni novac.  Zavirimo malo, koristeći najnovija naučna dostignuća, teleporter i vremeplov , tekovinu demokradskih režima Điki-Voja K-car Boris-Ivica i vice-Marica, u “kuhinju” jednog drugog ispravnog subjekta, u odnosu na prethodnu storiju Ivičinog budućeg, a u odnosu na naredni skeč njegovog prošlog koalicionog partnera. 
                                                                      
                                                    ***






Beograd, februar 2014.

Tačna lokacija – Višnjica, prestoničko prigradsko naselje, za koje car Boris tvrdi da je selo. Prilično velika kuća sa okućnicom, sve to opasano debelim zidovima, pokriveno kamerama i neizostavnim fizičkim obezbeđenjem. Ako bi se zanemario okolni ambijent, po svemu sličan sa bilo kojim drugim predgrađem u Srbiji, stekao bi se utisak da se ova zgrada i avlija nalaze negde usred Drenice. Valjda car Boris tako želi da se identifikuje sa Dušanom silnim, koji je nosio titulu cara svih Srba, ali i Grka i Arbanasa.  
  
Dakle(m), rezidencija bivšeg predsednika, ali nije u pitanju kuhinja nego salon, velika i prostrana prostorija sa dugačkim hrastovim stolom za dvanaest osoba i rezbarenim masivnim stolicama.  “Kuhinja” iz prethodnog odeljka kao metafora - mesto u kome se krčka sudbina nas običnih čitalaca, sa raznim mirođijama i zaprškama na koje nikada ne bismo ni pomislili i za koje nikada nismo ni čuli. U čelu stola sedi car Boris, levo i desno od njega Ivica i vice-Marica, dalje od njih skroz u začelju neka spodoba koja žutilom neodoljivo podseća na tursko govno, a odaziva se na ime Đilas. Da vidimo šta se tu kuva da nas Bog sačuva…
  
Ivica:  “Je li, bre, Borise dokle ćete pred svake izbore da spominjte ono koferče kad god se pomene moje ime u negativnom kontekstu. Čini mi se da smo bratski podelili njegovu sadržinu, ali se vazda meni spočitava kako sam tu hteo da omrsim samo svoje brke. Eee, nećemo tako! Znajte, ako gekne Ivica – geknuće i ostali. Nemoj ja da razvežem jezik pa da ispričam gde su sve i kod koga završile pare… Dosta mi je više tih optužbi – te Ivica ovo, te Ivica ono… kao da sam ja jedini političar lopurda… ovaj, pošteni nalazač!“

Boris:  “Polako, punjeni, što si nakraj srca. Pa znaš da je sve to kao bajagi. I mene stalno napadaju da nisam dosledan te za ovo, te za ono. Kao najnoviju nedoslednost pominju da sam nekoliko dana pre napuštanja DS-a svečano izjavio kako je ta stranka moje čedo koje nikada neću napustiti.  E, onda sam okrenuo ćurak naopako, preuzeo stranku Zelenih i  preimenovao je u NDS. Ni sam ne znam šta da odgovorim novinarima kada me sada – usred kampanje -  skolete pitanjima kako to da  jedno pričam a drugo radim. Ali, hvala Bogu (i koalicionim partnerima), Kostreš lepo reče onomad na teveu – nije Boris napustio DS, već je DS napustio njega. I šta si se raskokodakao, bre, punjeni, tebi ionako nije kritično da nećeš  preći cenzus. Trpi malo pljuvanje, a kad prođu izbori pa zasedneš ponovo u fotelju sve se to zataška i zaboravi.”

Đilas:  “Tako je, Norise, ovaj Čak Borise,jesi neuništiv, keve mi… Dobro smo se setili ovo da razbijemo stranku usred kampanje. Da smo nastupili jedinstveno ne bismo sastavili glasova ni da pređemo cenzus. Otkako Vučić igra na kartu sve mogu, sve hoću i na sve pristajem, ne mož’ da navatamo ni kukalog birača, a nekmoli da sakupimo nedostižnih pet procenata. Ovako, ti pljuješ mene, ja pljujem tebe, pa deo onih što su nekada glasali za nas kažu -  jes’ vala - Boris je u pravu, pošten je on, onaj Đilas je lopov i prevarant, sjebao ovako divnog čoveka, glasaću za NDS; a druga grupa naših nekadašnjih glasača kaže - vidi kakav je smrdljivko ovaj šatirani Boris, da nije njega i da nije pocepao stranku usred kampanje DS bi u ovom trenutku jedini mogao da parira SNS-u, zato ću iz inata da glasam za Đilasa. Uz Božju pomoć preći ćemo i ti i ja cenzus, inače bismo propali kao muda kroz iscepane gaće, sve bi prigrabio ovaj nezasiti Vučić, pa bismo posle kao vanparlamentarna opzicija morali da čekamo naredne izbore i da molimo Boga da nas narod kroz četiri godine prepozna – koji behu ova dvojica. A ti, Vučino, o'ladi malo, znam da je vlast slatka, al’, bre, zagrabio si mnogo, treba da ostane nešto i za nas piliće, mada neki ovde više podsećaju na podgojene prakce (pogleda podsmešljivo u Ivičinom pravcu) .  Da smo mi tak'i bili dok nas je sralo, ti danas ne bi ni sedeo ovde, nego bi još uvek bio idealista koji na reveru nosi bedž sa Šešeljevim likom.”

Vučić:  “Ma, bre, polako,   biće ‘leba za sve. Najpre - ti, punjeni,  jebalo te koferče sa sto ‘iljada evra. Jake pare, jbt… Moraš da razumeš predizbornu retoriku i da budeš tolerantan kada je međusobno pljuvanje u ovoj fazi u pitanju. Ko još, bre, vodi  računa o sto ‘iljada evrova, mnogo veće pare su ovde u igri. Ne moram baš sve da ti crtam. Stalno se hvališ kako si završio partijsku školu sa prosečnom ocenom deset, a ovamo… logika ti je ravna nuli. Pa, što smo, bre, punjena moja somino, ‘apsili Miškovića, šta misliš? Pa, zato, konjino, jer nije dao onoliko koliko smo mu tražili. On nas, bre, sve finansira da bi kupio privilegovan položaj ako bilo ko od nas dođe na vlast, pa je navik’o da nam zamazuje oči sićom od par miliona ovom-onom. Treba dobro da odreši kesu za status monopoliste, a tek za lov  u mutnom, pa još tokom lovostaja, nisam ja guska u magli. Neće više moći onako kako je bilo do sada, poštenja mi!  Vučić se ne prodaje… za male pare! Zato je on meni malo i “svirao klavir” (aludirajući na policijske lisice i  pritvor ukrsti ruke iznad dlanova, mrdajući naizmenično prstima), a “sviraće” još ako se ne opameti i  ne izađe sa adekvatnom ponudom. Ne brinite, meni najveći deo kolača, ali imaće za sve, nisam ja toliko sebičan i bahat ko što ti, Žućko, tvrdiš. Ali, naravno, moram prvo  na sebe da mislim, pa lepo veli naš narod - ko nije za sebe, nije ni za druge! Nego,  ti gazda-Borise, nalij još po jednu crnogorsku lozu  i nareži još malo ove njeguške što ti je Milo poslao, pa onda svi na svoje radne zadatke , nemojte ovde da mi se izležavate dok je kampanja u punom jeku, pa vam je posle kriv Vučić. I smislite nešto inventivnije, nemojte više pred izbore da obećavate građanima punjenje novčanika, nova radna mesta, ubrzani razvoj, borbu protiv korupcije… i da izigravate velike državnike sa pedigreom, da se pozivate neprestano na svoje zasluge za evrointegracije, da tražite od naroda još jedan mandat u kome ćete  Srbiju uvesti u Uniju…  Provaljene su to fore! ‘Ajde, care, daj to piće, žurim… treba da skoknem do Abu-Dabija i Dubaija na prezentaciju nekog predizbornog master plana, ne mogu da se setim kako se ono zvaše – Beograd na vodi, Skadar na Bojani, Potemkinova sela, tako nešto… “

Facebook stranica Običan čitalac:    
https://www.facebook.com/pages/Običan-Čitalac/360037144098728