недеља, 14. мај 2017.

Gašića za preCednika Vlade


(Apel gospodaru Vučiću)




Facebook stranica Običan čitalac:




Nije me dugo bilo, uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno. Ne bi se moja malenkost ni sada usudila da se oglasi da mi se opet nije javio onaj moj prijatelj iz malog grada u unutrašnjosti, takođe običan čitalac, pogađate već.  Slaveći izbornu pobedu gospodara Vučića taj moj prijatelj je došao na ideju da jedan njegov sugrađanin - propali keramičar, kontroverzni biznismen dobije mandat za sastavljanje Vlade kada novoizabrani predsednik Republike preuzme dužnost. Nema veze što je taj kontroverni biznismen (čitaj: tajkun)  dužan milione i milione državi na ime poreza i uskraćivanja doprinosa za socijalno i zdravstveno osiguranje r(j)adnicima što su imali ili još uvek imaju tu (ne)sreću da budu zaposleni u firmama koje su vlasništvo ovog tajkuna i njegove familije. Nije bitno što se Vučić i njegovi satrapi poput Che Julina busaju u ratničke i radničke grudi i kunu u borbu za prava radničke klase…

Da malo bolje pojasnim: reč je o ex ministru odbrane koji je Srbiju spasao od poplava ploveći u čamcu sa pojasom za spasavanje preko grudi, a sa sve pratnjom i tv ekipom Javnog servisa koje su zauzele 90% pomenutog plovila, dok je  preostalih 10% zauzeo sam ministar jer inače ima veliku glavu (obično je sadržaj sive mase kod ovakvih primeraka cephalopoda obrnuto proporcionalan volumenu cefalusa), pa one dve jadne babe što je trebalo da ih izvuku iz poplavljenih kuća nisu imale gde da stanu nego su ostavljene na milost i nemilost vodenoj stihiji.

Da ne dužim (bilo bi pretenciozno da kažem: da Vas ne držim u neizvesnosti), pogađate i znate već da je junak današnje pripovesti Santos keramičar Bata alijas Bratislav Gašić, koji je tom prilikom, tvrde zli jezici, u poplavljenom Obrenovcu jednoj od pomenutih baba rekao: „Ima od jednog pesnika ovakav stih: 'Premnogo ti je vode, draga sestro, pa se ne usuđujem da pustim još i svoju suzu'...“, želeći valjda da na novinarsku ekipu ostavi utisak erudite kome poetski diskurs služi kao pokriće za izostanak emotivne reakcije u jednoj tako prozaičnoj situaciji kakva je poplava, devastacija imovine (a šta znači mizerija od jednosobnog, eventualno dvosobnog nekomfornog stančića u posedu nekog jadnika, običnog čitaoca jednom ovako poetski nadarenom Vučićevom saradniku koji je do para došao švercom kafe i još koječega, te naravno utajom poreza i zakidanjem od države čiji je jedan od najizrazitijih predstavnika u tom momentu bio) i gubitak ljudskih života. Cilj opravdava sredstva... 

Imao je ludu sreću Gaša da tada tv kamere nisu zabeležile ovaj njegov citat, ali su nešto kasnije u Trsteniku, kada je ministar izjavio da voli novinarke koje lako kleknu, televizijski poslenici bili neumoljivi, pa se video zapis Gašićeve seksističke izjave raširio poput virusa svim elektronskim medijima sa nacionalnom i lokalnom frekvencijom, a štampa je danima pisala o gafu  homo ministrusa neanderthalensisa. Gospodar Vučić nije imao kud, morao je da smeni ministra neandertalca, uz tužbalicu da smenjuje jednog od svojih najboljih, najsposobnijih i najodanijih saradnika.

Ah, da – nekako smetnuh s uma tzv. aferu “Helikopter”, koja je prethodila Gašićevom “mačo” ispadu u Trsteniku. Valjda zato jer je tada stradalo “samo” sedam ljudi! Gašić je kao prvi čovek vojske u sadejstvu sa ministrom zdravlja Lončarom, uprkos lošoj sinoptičkoj situaciji, podigao vojni helikopter da pod maskom humanosti spasava novorođenče  iz Novog Pazara. Kako rekosmo – cilj opravdava sredstva – humanost je bila samo izgovor, a cilj ove dvojice Vučićevih najbližih saradnika je bila samopromocija. Praznoglavi tajkun sa licem žalosne sove i doktor Zemunskog klana (raskrinkao ga bivši koalicioni partner, pošteni Velja Ilić kada ga je gospodar Vučić razvlastio)  čekali su u Surčinu da helikopter sleti i da se oni kao pravi humanitarci slikaju sa spasenom bebom. Sve se zakomplikovalo, jer se velika čelična ptica, iako su njome upravljali vrhunski letači, srušila i tom prilikom je stradala kompletna posada helikoptera, medicinska ekipa koja je bila u pratnji i nesrećna beba, stara svega nekoliko dana, koju je altruista Gašić želeo da spase. Gašić i Lončar su, umesto da spasavaju šta se spasti može, pobegli sa surčinskog aerodroma glavom bez obzira. Skrupula ova dvojica nikada ni  imali nisu, jer da su ih imali ne bi bili to što jesu! Niti jedan od njih zbog ove afere nije pozvan na odgovornost, a na ostavke naravno nisu ni pomišljali. Ostavka mu ponajviše dođe kao svojevrsni lični moralni čin, a da pokrećemo etičko pitanje kada je o srpskim političarima reč... Akcident u Surčinu je manje-više zataškan i o njemu se  sve manje govori… Zaborav je ubijanje istine, a istina se lako da sakriti, pogotovo  zato što je udes prošao sa tako “malim brojem žrtava”. 

Ako je Gašić sa IQ minus beskonačno najsposobniji saradnik gospodara Vučića, možete misliti kakve su onda ostale njegove podguzne muve ovaploćene u habitusima  Sline dr Neše, Mihajlović masnoguze Zorane ili Julinog Che Aleka, uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno. O brkatom deliji koji je u međuvremenu obrijao mustaće - koalicionom partneru SNS-a i još jednom tajkunu nedavno pristiglom iz podužeg egzila u Rusiji, gde se sklonio izmičući pravdi, ingenioznom  Pećancu Bogiju Kariću, čoveku kome Srbija duguje za svoj preporod do koga je došlo izvozom zelene salate - i da ne govorimo. Gospodar Vučić je smenjujući Gašića u Skupštini neprestano ponavljao da to naravno nije kraj njegove karijere, da on kao premijer i SNS kao stranka itekako računaju na njega i njegovu genijalnost, sve u svemu: nešto kao da vreme nesuđenog keramičara i suđenog biznismena, sportskog radnika, ministra etc tek dolazi…

S pravom su onda politički analitičari kojih Srbiji ne manjka, dnevno-politički komentatori i ostala novinarska bratija (i sestrinstvo novinarsko  takođe, da ne kažete posle kako ovaj obični čitalac proziva ex ministra za polnu diskriminaciju a ni samome mu ista nije strana) videli Gašića te na ovoj te na onoj funkciji. Čas se govorilo o Gaši kao novom šefu BIA-e, čas o Gaši ministru nauke, tehnologije (i “održivog” razvoja), a spekulacije o Gašiću kao direktoru ovog ili onog javnog preduzeća u kome su prinadležnosti rukovodilaca izražene iznosima od po nekoliko stotina hiljada dinara ne silaze sa novinskih stranica. Bati Santosu svakako ne nedostaje stručnost, po  vokaciji je kontroverzni biznismen, po zanimanju keramičar, pa je valjda zato svojevremeno imenovan za ministra odbrane. Zašto onda ne bi mogao u državi Srbiji biti bilo šta drugo. Namerno kažem u državi a ne u Republici Srbiji, jer država može biti uređena i kao monarhija, pa bi onda Gaša, gle čuda, mogao postati ako ne suveren sa kraljevskim insignijama a ono bar regent kakav je recimo između dva svetska rata u Mađarskoj bio admiral Horti. Mikloš je Horti kao čuvar vladarskog trona u koji kraljevska stražnjica nikada nije zasela proveo skoro trideset godina, vladajući autoritarno uveo je Mađarsku  u WW2 na strani Sila osovine, pa ko zna šta bi se izrodilo tek iz Gašinog regentstva, Bože nas sakloni… Horti je bio školovan mornarički oficir, poslednji komandant austrougarske carske mornarice, a Gaša je “diplomirani” keramičar koga za funkciju regenta ponajviše kvalifikuje to što je do skoro bio ministar vojni, mada o vojsci zna taman koliko i njegova baba Živana (ili kako mu se već zove bakutaner)…  Dakle(m), nije gospodar Vučić toliko odlepio da za čuvara srpskoga prestola na koji bi posle eventualno mogao da zasedne i onaj tupan  Aleksandar Karađorđević postavi Batu Gašića. Komparacija sa degenerisanim Karađorđevim potomkom bi  i jednom zevzeku kakav je Gašić išla u prilog. Ipak je Gaša u odnosu na princa zvanog BEEE nepatvoreni aristokrata, pogotovo stoga jer dolazi iz carskoga grada – iz Kruševca i ima retro friz sa šiškama koje mu padaju u oči. Jes’ da više podseća na rundavog avlijanera nego na šnaucera sa pedigreom i malo više na drumskog razbojnika iz vremena prohibicije koji šljoma jeftinu brlju nego na princa Valijanta, ali nema veze. Da ne raspredamo o tome na šta tek podseća onaj “idiot” Aleksandar Karakurčević, što bi rekao Šešelj…

Spekuliše se od onomad da bi Gaša kao iskusni švercer kafe mogao da postane ministar policije ukoliko se gospodar Vučić odluči da za mandatara imenuje svog najvernijeg satrapa Nešu Slinu. Msm da bi Srbija u tom slučaju, kao i nebrojeno puta do sada, mnogo izgubila, jer pravi čovek ne bi u pravo vreme bio na pravom mestu. Jes’ da je Gašićevo iskustvo na  polju šverca zavidna preporuka za funkciju prvog čoveka MUP-a, ali neka izvine Vučić – šta je to što Slinu preporučuje za premijera?! Lažni doktorat? E onda i magarac iz Kruševca ima svog konja za tu trku!

Mada Gaša tvrdi da je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Nišu pre godinu-dve, regularnost njegovog studiranja i sticanja akademskog zvanja  nikada nije do kraja razjašnjena, upravo kao ni pomenuti nesrećni doktorat njegovog partijskog kolege Neše Sline ili diploma menadžera još uvek aktuelnog predsednika Republike Nikolić master Tomislava. Ne znam da li ste primetili, a i pisao sam čini mi se već o tome, uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno, otkako sve dublje tonemo u fekalije, da ne kažem baš u govna, naročito master menadžera – te za ovo te za ono – koji su  studije sprinterski pretrčali na raznoraznim “Megatrendovima” imamo kao vibratora falusnog oblika u prodavnici seksualnih pomagala, da ne kažem baš – imamo ih pun kurac! Sve i da je je Santos keramičar Bata potpuno legitimno stekao fakultetsku diplomu i dalje je koeficijent njegove inteligencije i nivo istinskog obrazovanja koji ovaj  tupan  poseduje  granična vrednost osnovne jedinice SI sistema za merenje količine debilizma po glavi stanovnika. Pa kud ćeš bolju referencu za premijera od toga?!  Potpuno je nebitno da li je Gaša učio ili kupovao ispite poput mnogih drugih njegovih kolega. Kolega biznismena i kolega političara. Kolege keramičari uglavnom ne kupuju diplome, mada je i Gašina diploma keramičara pod znakom pitanja. Velikim ? znakom? pitanja?

Evo šta mi je onaj prijatelj iz malog grada u unutrašnjosti, takođe običan čitalac, Gašićev sugrađanin, napisao o Gašinom “slavnom vojevanju” kroz kruševačke obrazovne institucije, što ga je posle preporučilo za ministra vojske. Bez mornarice. U periodu između dva svetska rata Kraljevina Jugoslavija je imala Ministarstvo vojske i mornarice. Sreća da je Srbija kontinentalna zemlja, zamislite da je jednom zevzeku poput Gašića uz vojsku poverena još i mornarica… Prošli bismo gore od Napoleonove flote kod Trafalgara. Ne bi nam ostao niti jedan jedini bojni brod taman da se na srpskom admiralskom komandnom mostu nalazi i sam Nelson. Ma, ni patrolni čamac ne bismo sačuvali. Kad malo bolje razmislim (ako imam čime J) znali su dobro Crnogorci kome će Vučić poveriti Ministarstvo odbrane pa su na vreme zapalili. Htedoh reći napustili brod koji tone a kojim zapoveda, gle čuda, glavom i bradom admiral keramičar!

Dakle(m), oprostite na digresiji, evo šta mi je onaj prijatelj na moj upit doslovno napisao o Gašiću. Nisam, verujte, uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno, poput Dragana J. Vučićevića da objavljujem neproverene informacije po cenu senzacionalizma. Nisam čak ni novinar. Samo mali i ubogi rab Božji Običan čitalac, kome možete verovati ili ne, ali se ovi navodi koji slede lako daju proveriti:

“Dragi Obični čitaoče,

Bratislava Gašića znam još od osnovne škole, mnogo, mnogo pre onog perioda kada će početi da drma našim gradom pod Bagdalom kao Bata Santos. Mi, školski drugovi, smo ga tada zvali Gaša. A Gaša je bio upravo onakav kakvim je čika Jova Zmaj predstavio njegovog imenjaka u istoimenoj poučnoj dečjoj pesmi. Nije ga “htela” škola, što bi rekao Noca, moj ratni drug. Osmoletku je nekako otaljao ali je ostalo zapamćeno da je bio veoma problematičan. Bio je, možda, jedan od trojice-četvorice učenika iz naše generacije koji su propušili u sedmom ili osmom razredu, a na osnovce pušače se tada gledalo kao sada na narkomane. Bežao je sa časova i nosio žensku, ali baš žensku minđušu. Tek da se zna da nije Đinđić bio jedini političar sa minđušom… Ipak, za razliku od Đinđića kod koga je nošenje minđuše imalo neku pozadinu, da ne kažem dublji smisao kod Gašića je to, uz dolazak na časove na rošulama, predstavljalo nedefinisani i neartikulisani performans, nevešti pokušaj da se i on  po nečemu izdvoji, da nekako bude u centru pažnje. Jer ni u čemu se posebno  isticao nije – bio je ispod proseka u školi, a svakako nije imao umetničkih ili sportskih afiniteta, mada mu to kasnije nije smetalo da mešetari u sportu, “perući” tako svoj nelegalno stečeni novac i predstavljajući se pritom, bez imalo blama, kao sportski radnik.

Srednju školu je Gaša završio na jedvite jade. Bilo je to u vreme školovanja po tzv. “Šuvarovom sistemu”: gimnazije nisu postojale, a srednja škola je imala dve faze usmerenog obrazovanja – dve godine zajedničkih osnova, a  potom se na osnovu uspeha u toj prvoj fazi upisivalo na strukovno usmerenje sa zanimanjima trećeg ili četvrtog stepena. Gašić nije imao dovoljno bodova da se upiše ni na keramičarski zanat, ali mu je ćale imao nekih veza, msm čak da je bio nekakav direktor, pa je  na osnovu lekarskog uverenja da je “nesposoban” za proizvodna zanimanja uspeo da se upiše na smer građevinski tehničar. Nije mi samo jasno otkad je građevina neproduktivna delatnost.

Kakav je tu đak bio i kako je uspeo da  se dokopa kakve-takve diplome, najbolje je da pitate njegove školske drugove. Reći će vam ne samo da je bio ubedljivo najgori đak te generacije, nego i mnogih generacija koja su pohađale ovaj smer pre, ali i posle njega. Da nije bilo tate, raznoraznih veza i vezica on bi i dan-danas bio “počasni” đak te škole, koga od mature deli još samo (ko zna koji po redu) popravni iz matematike, fizike i koječega… Manje-više to što je bio rđav đak, bio je, naročito kada je pohađao više razrede, glavni u šikaniranju učenika koji su tek upisali školu, a žive na periferiji grada ili dolaze, ne daj Bože, sa sela. Kruševac je mali grad, a Gaša ima kuću u strogom centru, pa mu je, kao najgorem đaku i najvećoj neznalici,  dežurnoj budaletini koja svima služi za sprdnju i podsmeh, ovo valjda bio jedini adut kojim je mogao da se ističe. Bar on je tako mislio. Zato je sadistički maltretirao mlađe od sebe, nemoćne da se suprotstave i odbrane pred Gašinim "argumentom" kakav je kuća u gradu.

Maturirao je nekako Gaša uz pomoć štapa i kanapa (čitaj: tate) i onda je odmah našao neku nesrećnicu koja mu se podala pa joj je napravio dete. Ko da objasni zevzeku koji se konačno  dočepao p..ke šta je metoda prekinutog snošaja (kao u onom vicu kada crnogorski par vodi  ljubav i u kritičnom momentu Crnogorka uzvikne: ”Ne u mene, ne u mene!“, a Crnogorac nonšalantno uzvrati: „Jok, no ću u sebe...“), o kontraceptivnim sredstvima i da ne govorimo. Tako se Gaša oženio već u devetnaestoj ili dvadesetoj godini. I odmah se uz pomoć oca zaposlio u „Zakićevu“, kako zli jezici tvrde, kao keramičar ili, kako on sam kaže, kao baštovan, Bog će ga znati. Svejedno, uostalom. Nije se tu dugo zadržao, uskoro su počeli ratovi,  sankcije, nemaština, glad, nedostatak svega i svačega... Meka i Medina za sivu i crnu ekonomiju, lov u mutnom u kome se Gaša, baveći se raznoraznim nelegalnim rabotama, a ponajviše švercom kafe,  snašao mnogo bolje nego guska u magli,  postao kruševački Don Korleone i uzdigao se do jednog od najbližih Vučićevih saradnika. 

Fakultet je „završio po ubrzanoj proceduri“ kao i mnogi njemu slični, pa mu funkcije kradonačelnika Kruševca i ministra vojnog dođu kao nekakav logičan sled u njegovoj više nego uspešnoj karijeri. U biografiji Bate Santosa na Vikipediji piše da govori grčki i engleski jezik, ne znam zašto je to važno napomenuti, ta valjda se podrazumeva da jedan ministar treba da „špreha“ strane jezike. Ili možda to i nije preporučljivo. Evo, Dačić na primer – čovek  je šef diplomatije, a engleski pojma nema! Govori čovek srpski da ga ceo svet razume, a ne kao Gaša em ekonomista, em poliglota i opet ga prozivaju te za ono te za ovo. Kakvi smo mi Srbi samo olajavamo i opanjkavamo bolje od sebe. Lično ne bih mogao da se zakunem da je Gaša regularno priveo studije kraju, ali je, provereno, završio visoke škole, jer mu je (što bi rekao moj komšija Sloba Šetrhend) - dok se provlačio kroz obrazovni sistem na jedvite jade  pohađajući nastavu u Kruševcu – učionica bila smeštena na drugom spratu. 

Zato ga najtoplije preporučujem gospodaru Vučiću za novog mandatara, mi smo se Čarapani pokazali kao pouzdani na toj odgovornoj državničkoj poziciji. Imali smo svojevremeno, u doba samoupravnog socijalizma, Desimira Jevtića, koji je za vakta SFRJ bio predsednik srpskog RIV-a  (Republičko izvršno veće, odnosno Vlada - prim. OČ), red je da još jedan naš sugrađanin posle toliko godina zasedne u premijersku fotelju. Gašić, rekao bih, ima velikih izgleda da formira novi kabinet jer Desko je važio za bezmozgovića sa najvećom glavom u Kruševcu, a Gaša ga u stopu sledi u tome. Jedino se ne sećam da je Jevtić nosio braon cipele uz crno odelo, dok Gaša, uz retro friz, bez blama sledi taj trend koji je na našu javnu scenu, direktno sa hodočašća u Bombaju doneo msm Mitar Mirić. Ili Ljuba Aličić, nisam baš siguran. 

Toliko o Gaši ovom prilikom iz njegovog i mog Kruševca. Od koga je dobro je, o kome je – još je bolje. Mogao sam mnogo gorih stvari i na mnogo maliciozniji način da ti odgovorim na ovaj upit o njemu, ali ne ide – zemljaci smo, a i nešto sam žovijalan danas, žena mi dala jutros, bilo dvaput bez vađenja. Kad mogu da ne vade intelektualci poput Gašića, pa što bismo se zamarali oko takvih trivijalnosti mi obični čitaoci. A za ručak prvi put ove godine imamo sarmice od vinove loze, krčkaju se polako, miriše cela kuća, odoh da kupim kiselo mleko, ide sa sarmicama kao braon cipele sa crnim odelom. Ili kao crne cipele uz svako odelo. Ne znam ni ja više šta je ispravno, najbolje da pitaš Batu Santosa, on će već znati :-). Onda(k) ću da tresnem jednu pa da ručam, jebe mi se, da ti kažem pravo,  i za Gašića i za Vučića i za svu tu bulumentu.

Srdačno,
                                                                                 Tvoj prijatelj
                                                                         takođe običan čitalac“

U pravu si, dragi prijatelju, dosta je razglabanja o Gašiću, vreme je ručku. Pitam se zašto sam se i ja upuštao u ovo besciljno raskrinkavanje jednog takvog zevzeka. Kada sam se već upustio u ovu jalovu rabotu moram da se osvrnem na još nekoliko važnih podataka o njemu koje si ti namerno ili slučajno prećutao, pa odoh i sam da je’m ‘leba. Nisi pomenuo repliku Njegoševe kapele koju su on i njegov brat Boban, uz finansijske injekcije još nekih tajkuna,  podigli na Bagdali iznad Kruševca na državnom zemljištu, valjda u nameri da im to bude porodični mauzolej i tik uz nju crkvu posvećenu Svetom Jovanu Krstitelju. SPC im je odmah uručila indulgencije u vidu ordena Svetog kralja Milutina (nije bitno poreklo novca, popovi nisu gadljivi na pare). Bata je, što neposredno, što posredno vlasnik nekoliko lokalnih medijskih kuća širom Srbije koje su mu paravan za nelegalni biznis i preko kojih protežira svoju učinkovitost na poslovnom i (naravno) intelektualnom planu. Rođeni brat Santos keramičar Bate, Boban Gašić, vlasnik firme “BG product”, takođe tajkun, poznat po osionom ponašanju, još je veći kabadahija od njega...

Kada sam rešio da podelim sa Vama, dragi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno, ova svoja saznanja o Gašiću najpre sam zamislio da to bude u formi nekakvog otvorenog pisma Vučiću. Ipak sam odustao od toga. Ko sam ja – neki tamo mali, malecni, ovolicni obični čitalac koji se usuđuje da se otvorenim pismom, pred Bogom i ljudima, obrati njegovom “veličanstvu” eksplicitno. Gospodaru Vučiću lično. Neka ovi prilozi biografiji najuspešnijeg srpskog keramičara budu svojevrsna pouka mladima da se poštenim radom i poštenim zanatom može dogurati do ministarskog, pa i premijerskog statusa. Opet nikako ex cathedra, ko sam ja da bilo kome “solim” pamet. Znaće već svako od Vas ponaosob, ma kom uzrastu pripadao, na koji način valja percipirati ovu pripovest.

Sve treba primati s rezervom, pa i ovu priču o Gaši, ktitoru crkve na Bagdali iznad Kruševca. Velikaši su vazda gradili sebi zadužbine, što se i Gaša ne bi upisao u red zadužbinara i tako podigao sebi večni spomenik. Za neku godinu, kada mi koji sada hodamo zemljicom našom Srbijicom i umišljamo da živimo, ne budemo više ništa umišljali ostaće samo crkva Svetog Jovana na Bagdali sa ktitorskom kompozicijom među freskama na kojoj se Santos keramičar Bata uzvisio među svece. I pokraj crkve kapelica identična onoj na Lovćenu. Na Lovćenu Njegoš spava, na Bagdali Gaša. I dok on počiva u miru internetom na nekom davno zaboravljenom blogu pod nazivom "Običan čitalac" još istrajava ovaj tekst o njemu, koji ga raskrinkava kao nevaljalca i prevaranta. Ako još bude interneta.





недеља, 16. новембар 2014.

Šeki is on the road again

Braćo S(v)rbi i sestre S(v)rpkinje,

Eto nama vojvode iz Haga, dokas(k)ao jašući pomamnoga ata… pa i ne baš - doleteo na krilima JAT-a ili kako se već zove AIR Srbije, svejedno… To se tako kaže - pesnici obično jašu na Pegazu, a pobednici i junaci na belom konju ili na alatu vas u čistu zlatu… a Šešelj i šačica preostalih mu sledbenika tvrde da je Haški SPRD sa sve pritvorskom jedinicom u Sheveningenu on lično (što bi rekao Čkalja)  razbucao kao buldožer straćaru. Otuda “moj Vojislav” kako su ga svojevremeno, kad su se kleli u njega radije nego u kućnog sveca, zvali Master Grobar i Hrčak Alek (moja prijateljica tvrdi da Vučić više podseća na hrčka nego na žapca, kad malo bolje pogledam - i u pravu je...) treba da predstavlja pobednika i on se lično svim silama upinje da sebe predstavi  u takvom svetlu. Nedostaju lovorike i fanfare koje sleduju pobedniku - i od većinske Srbije i od srpskih zvaničnika, ali Voji Šešelju to  nije potrebno za subjektivni trijumf ! Par stotina pijanih, neokupanih, raspojasanih, neobrijanih, u svakom smislu neurednih i neuglednih militanata, sramota za srpska nacionalna obeležja – šajkaču, kokardu i zastavu – koja zloupotrebom od strane ove šačice besprizornih dobijaju sasvim novu, negativnu konotaciju , bili su jedini odbor za njegov doček. Ova falanga srpskih izroda, bruka za sve one slavne srpske vojničke trijumfe kroz svetlu ratničku istoriju koju su ispisivali srpski junaci predvođeni slavnim komandantima, zvali se oni vojvodama ili nekako drugačije, jedina su Šešeljeva podrška na koju može da se osloni i računa…  Iz Haga su ga, kaže vojvoda, brutalno izbacili, jer mu nisu mogli ništa, bez ikakvih uslova, a on lično nema nameru da se tamo vraća. Nejasno je ko uopšte može da ga isporuči Hagu, u pravu je Šešelj, jer kako Grobar, Hrčak i Ružna Beti, saučesnici u svemu onome za šta ga tereti Haški tribunal, sad da budu garanti da će se optuženi odazvati pozivu tog rugla od pravde… To je isto kao kada bi garant da će Robin Hud biti isporučen šerifu od Notingema bili Mali Džon, Vil Skarlet i lejdi Merien. Ne znam da li je baš najsrećnije poređenje, ali je slikovito. I bajkovito…
  
Vojvoda se, dakle(m), ništa promenio nije – makar vizuelno, makar na prvi pogled. I dalje je fatalno ružan, nosat, nosi ogromne naočare, a stomak mu se do zemljice vuče. Ima i dve metastaze na jetri, ali to i nije tako strašno, tvrdi vojvoda. Bavljenje politikom pretpostaviće lečenju maligniteta.Osim što je dvanaest godina stariji i dalje je u pubertetu pa se ponaša detinjasto… I dalje priča koješta… Kivan je na Đinđića i na svoje dojučerašnje saborce koji su iz četnika otišli u partizane. Tako je to, moj vojvodo ("oj vojvodo, šubaru nakrivi, ima tvojih četnika još živi'), sposoban čovek ode u četnike a vraća se iz partizana, uvek je na strani pobednika. Nisu Toma, Vučić, Lepa Maja, još lepša Jorgovanka, Neša Slina i ostala žgadija potekla iz tvog šinjela, ponikla ispod šubare sa kokardom, bivši nacionalisti, aktuelna srpska vlast, sadašnji “napredni Europejci građanske provenijencije", prvi koji su to uradili. To je stara srpska priča, opšte mesto svakog  našeg prela i posela. Srbin voli da ga zavuče bratu ili kumu, to mu je nekako najslađe, mi smo valjda kao narod skloni pederastiji i incestu, mada tvrdimo za sebe da smo zdrava nacija i izgibosmo dokazujući svoju muškost i nastojeći da sprečimo svako organizovanje i okupljanje pripadnika LGBT populacije. Kod nas, po pravilu, tuče po bircuzima izbijaju među prijateljima i poznanicima okupljenim oko istog kafanskog stola češće nego između pripadnika dva suprotstavljena kafanska tabora. “Poče kum da jeee’ govna, ja skoči’ i razbi ga ko pičku”, to je tradicionalna srpska gatka… Karađorđe i Miloš, Tito i Ranković (dobro de, Tito je bio Hrvat, ali kumstvu se u zube ne gleda), Drašković i Šešelj, Šešelj i Toma, čuvena srpska kumstva…
   
Nesvestan da je vreme nacionalne i nacionalističke euforije otišlo u nepovrat, da su glavni kreatori građanskih ratova na teritoriji SFRJ davno pod zemljom, da je Srbija velika samo ako je ekonomski jaka i stabilna, Šešelj bi i dalje da postavlja dinamit u Kući cveća i da tuđim grudima juriša na samo njemu znane granice srpskih zemalja. Dok tuđa deca jurišaju na neprijateljske bunkere njegova neka sede kod kuće i pevaju “Sprem’te se, sprem’te, četnici”. Ne sporim da je verovatno nedužan proveo dvanaest godina u Hagu, jer lično ni u kakvim zločinima učestvovao nije, nije bio ni na kakvoj državnoj funkciji u  vreme  događanja inkriminišućih radnji koje mu se stavljaju na teret, sudi mu se praktično za verbalni delikt.  Jedno je, međutim, sedeti u Hagu gde ne fijuču meci oko glave i ne sevaju bajoneti, izigravati klovna i sprdati se sa sudijama, tužilaštvom i pratećim personalom nudeći im velikodušno da ti popuše kuVac, a sasvim drugačije lično se boriti na frontu gde zlokobno grme artiljerijske kanonade i  na sve strane pršte šrapneli. Nije se ni Šešelj bogznakako junački poneo u ratnim zbivanjima devedesetih, kao ni tadašnji mu verni satrapi Hrčak i Grobar, o čijem sam ratničkom učinku već pisao u prethodnom blog-postu. Njegovo se učešće u ratu može opisati kao dvosatni izlet u pozadinu borbenih dejstava u Vukovaru, gde se pokazao dovoljno hrabrim da prošeta od ZENGI očišćenom zonom, sa neizostavnim šlemom na glavi. Pričalo se posle polušaljivo da vojvoda nikako nije smeo da krene bez pancira i šlema, ali su metalnu kantusinu za onoliku glavurdu jedva pronašli. I u Bosni je takođe u par navrata obišao, u vreme zatišja omogućenog jednim od nebrojenih klimavih primirja između zaraćenih strana, neku debelu pozadinu, pojeo nakon toga pola jagnjeta (možda i celo) i vratio se kući u Batajnicu. Na Kosovu se, mada je bio potpredsednik Vlade u vreme NATO-agresije, nije pojavio, jer je to jedina zona na teritoriji tadašnje SR Jugoslavije u kojoj je bilo čupavo i gde se istinski ratovalo. Čitav se tadašnji državni vrh pokazao kukavičkim i nedoraslim trenutku! Milošević je sedeo u nekom bunkeru u Beogradu, a njegov je sin Žućo otvarao “Madonu” u Požarevcu od para koje je zaradio noseći gajbice. Veliki srpski nacionalisti Šešelj, Nikolić i Vučić ministrovali su po nekim podzemnim skloništima, dok su piloti Alijanse besomučno zasipali bombama svetu srpsku zemlju u koju su se svi tadašnji (kao i oni potonji) vlastodršci bespoštedno kleli. Svoju su decu sklonili daleko od ratne zone na Kosovu. Gde je tada bio, recimo, vojni obveznik Radomir Nikolić, Tomin naslednik, novi naprednjački gradonačelnik Kragujevca? Kneževa ih kletva sustiže lagano...    
  
U najtežim trenucima novije srpske istorije, tokom devedesetih, imali smo nacionalnu nesreću da nas predvodi ne samo nesposobno nego i kukavičko državno vođstvo. Lako je tuđe glave stavljati u torbu, lako je slati na front tuđe sinove! Srpski je vojnik uvek umeo da prepozna lični primer narodnih prvaka, vraćao je to stostruko. Karađorđevim se potomcima može staviti na teret da su svojim megalomanskim ambicijama na srpskim žrtvama stvorili veliku Jugoslaviju, koja se Srbima u više navrata "obila o glavu", ali su na bojnom polju bili bukvalno u prvim redovima. U Balkanskim ratovima tadašnji prestolonaslednik Aleksandar je učestvovao u svim bitkama, spavao pod vojničkim šatorima, pobedonosno umarširao na čelu srpskih trupa u Kumanovo, Skoplje, Bitolj. Za njegovog brata princa Đorđa se govorilo da je lud, ali je lično predvodio juriš svojih vojnika na neprijateljske rovove u Prvom svetskom ratu i bio teško ranjen. Stari kralj Petar, čika Pera – kako su ga podanici od milošte zvali, je pešice i na volujskoj zaprezi prešao albanska bespuća, rame uz rame sa svojim vojnicima. Dirljiva priča o kojoj je pisao Milovan Vitezović u romanu “Čarape kralja Petra” o starici Makreni Spasojević koja je sustigla srpsku vojsku prilikom povlačenja, izašla pred kralja i obratila mu se  rečima: “Gospodaru, potraži moga sina Marinka i podaj mu, de, ove čarape…” najbolje govori o odnosu čika Pere i njegovih podanika. Današnjoj srpskoj političkoj eliti, prvoj ili eventualno drugoj generaciji potekloj iz raznoraznih vukojebina, ni evropske krunisane glave nisu ravne, ponašaju se poput osionih feudalaca… Čika Pera nije, nažalost, uspeo da preda čarape Makreninom jedincu koji je poput mnogih dugih tek stasalih srpskih mladića ostavio kosti u albanskim gudurama. Zato je po svršetku rata podigao spomenik u Slovcu pokraj Lajkovca Makreni Spasojević koja je u međuvremenu preminula i njenom sinu Marinku.  Kralj se do kraja života nije odvajao od Makreninih vunenih čarapa, piše Vitezović. Na samrtnoj postelji tražio je čika Pera i da mu obuju te čarape…  Kao klincu pokojni mi je deda pričao o zavetnim svećama kneginje Milice u manastiru Visoki Dečani. Po predanju, udovica kneza Lazara je nakon Kosovskog boja pomogla obnovu dečanskog konaka i tom prilikom darivala manastiru polijelej iskovan od oružja kosovskih vitezova i dve ogromne voštane sveće, dugačke preko dva metra, uz zavet da jedino može da ih upali osvetnik Kosova. Vekovi su prošli dok se nije ostvario amanet srpske kneginje. Viteški kralj Aleksandar je kao pobednik kod Kumanova i osvetnik Kosova, sprečen ratovima, tek 1922. zaista upalio te zavetne sveće, koje se i danas, uz njegov uramljen portret,  čuvaju u dečanskoj riznici… Treba imati junačko srce i bivolja muda, nije dovoljno samo držati zapaljive govore o liniji Karlobag, Ogulin, Karlovac, Virovitica… Red zapaljive retorike, pa red jagnjetine, ne biva od toga Velika Srbija, moj vojvodo!
   
Premda, dakle(m) i dalje peva istu pesmu, postoji nešto u čemu je Šešelj ipak simpatičan. Bar donekle. Makar meni.Vojvoda i dalje nepravilno izgovara slovo R. Simpatični su mi ljudi koji ne znaju pravilno da izgovore slovo R, uvek me podsete na Miloša Crnjanskog. Kod Crnjanskog je to ipak bilo rulajuće, nekako grleno, razvučeno, lirsko R… Poslušajte audio zapise njegovih kazivanja čudesniih poema Stražilovo, Lament nad Beogradom… Šešeljevo je R više kotrljajuće,  podseća na V kao vojvoda do mojega (kako se pravilno kaže: do mojega ili do moga, uvek se oko toga dvoumim, uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno…). Vojvode su bile predvodnici komitskih četa, hrabri i dokazani ratnici, zvanje vojvode  je navodno pop Đujić “udelio" Šešelju, nije ga stekao sa puškom u ruci, ali mu je zbog šurovanja sa komunistima to zvanje poslednji četnički vojvoda iz Drugog svetskog rata i oduzeo. Crnjanski  je ratne strahote doživeo i u njima je bio primoran lično da učestvuje kao austrougarski vojnik na galicijskom i italijanskom frontu, u borbama je bio ranjen; Šešeljevo se slavno vojevanje svodi na pozadinski izlet i krkanje jagnjetine.  Kad sam već krenuo sa komparacijama koje nisu baš najsrećnije, hajde da i ovu dovedem do kraja ako je to ikako moguće. Da vidimo može li između velikog srpskog pisca Crnjanskog i velikog srpskog nacionaliste Šešelja biti dodirnih tačaka. Najpre,  i jedan i drugi su desničari – Crnjanski je podržavao Milana Stojadinovića i njegovu profašističku vladu što mu mnogi poklonici njegovog dela zameraju. Crnjanski je bio visok metar i  šumska jagoda, ali je i to bilo dovoljno da postane gorostas, jedan od najznamenitijih Srba; Šešelj je visok dva metra i više šumskih jagoda, no i pored toga se ne bih kladio da je izrastao u nekakvu nacionalnu veličinu. Crnjanski je bio lep i sviđao se ženama, Šešelja teško da je i rođena majka mogla da voli… Crnjanski je u “Embahadama” kralja Petra drugog nazvao neuglednim jadničkom sa kokošjim grudima, nesposobnim potomkom slavnih predaka – kralja Petra prvog oslobodioca i kralja Aleksandra ujedinitelja; Šešelj je Petrovog sina, princa Aleksandra, samoproklamovanog prestolonaslednika, nazvao idiotom, što nije daleko od istine… Tako to ide, bio je u pravu Crnjanski, a i Šešelj što se toga tiče – istorijska je neminovnost da posle Dušana Silnog dolaze nejaki Uroši… Crnjanski je zaista bio mag literature, ali bio je i  prznica, džangrizalo, umeo je da bude maliciozan  prema svojim neprijateljima ali i prijateljima, da kao i Šešelj oplete po onima koji mu nisu po volji. Crnjanski je, ipak, čak i u takvim stvarima bio poetičan, a Šešelj je kao i u svemu ostalom prozaičan....   Moja profesorka književnosti u gimnaziji je insistirala da se u pisanju  ispred veznika "i" nikada ne stavlja zapeta iliti zarez, kako smo mi tada govorili. Na primedbu nekog od nas da Crnjanski veoma često upravo to čini, profesorka je, odlično se sećam, rekla: "Što bi rekli stari Latini - Quod licet Jovi, non licet bovi - Ono što priliči Jupiteru ne priliči volu”, pa je svako dalje poređenje Šešelja sa Crnjanskim krajnje neumesno. To bi bilo potpuno isto kao kada bih, recimo, poredio Nikolu Teslu i Nikolu Kalabića. Svaka je sličnost Šešelja sa Crnjanskim slučajna i svako bi dalje poređenje bilo zlonamerno, ali eto, poigrah se malo, neka mi oprosti književni genije…
   
Ono na čemu Šešelju valja odati priznanje je doslednost, istrajnost na istinskoj desnici, insistiranje na tome da je on na aktuelnoj političkoj sceni jedini autentični ideolog srpskog nacionalizma. Prilično jak mentalni sklop, istrajavanje u dezavuisanju Haškog SPRDA kao izrazito antisrpske institucije i njegovih neposobnih činovnika, produženih ruku antisrpskog zapadnjačkog lobija, dobro plaćenih i preplaćenih marioneta novog svetskog poretka… Retko ko bi koliko-toliko sačuvao prisebnost i razum tokom tolikih godina provedenih u pritvoru,  ukoliko je Šešelj razum ikada i imao, mada sam za sebe tvrdi da mu IQ  iznosi preko 200. Diplomirao na sarajevskom Pravnom fakultetu za samo dve i po godine, premda njegov kum Drašković tvrdi da je na tom fakultetu najteže otvoriti vrata, jer su teška, hrastova – sve ostalo je lako… Zatim, doktorirao u dvadeset petoj godini, ali kako reče bivši predsednik SRJ, veliki književnik Dobrica Ćosić, kada mu je Šešelj spočitavao da je umeće vladanja učio na Brozovom Galebu – “Gospodine Šešelj, vi ste na Brozu doktorirali!”   Crveni vojvoda nikada nije uistinu bio kreator državne politike i nacionalne strategije na državnom nivou, nekako se tu našao u datom istorijskom trenutku kao pogodan saveznik Slobodanu Miloševiću, više kao maska za navodni  demokratski višestranački parlamentarizam i u pojedinim momentima poželjan koalicioni partner kako bi se stvorio privid da Milošević ne vlada autoritarno. Šešelj nikada nije imao ni liderski ni stranački kapacitet da igra ključnu ulogu na srpskoj političkoj sceni, srpski narod nikada većinski nije bio naklonjen radikalnoj desnici.  Grobar i Hrčak su kao prvi i drugi oficir palube svoje vlastoljublje uspeli da  ostvare tek nakon što su napustili radikalski brod, ostavljajući kapetana Šešelja da potone sa sve bušnom radikalskom lađom. Pokušaji vojvodini da ispliva nakon potonuća su manje-više komični, služe za uveseljavanje naroda kome treba klovn. Ne treba sumnjati  da će njegov povratak iz Haga doneti izvesnu dozu živosti inertnoj srpskoj vanparlamentarnoj ali i parlamentarnoj opziciji, jer su nakon ubedljivog naprednjačkog trijumfa na prolećnim izborima gotovo  potpuno zamrle uobičajene opozicione aktivnosti. Klovnovi u gomili smešnih priča i pričica provuku po neku istinu, cela Srbija zna da su bivši radikali Nikolić i Vučić moralne ništarije, najobičniji jad od ljudi, nedosledni velikosrpski “Evro-unijati”, ali kada to čuje iz Šešeljevih usta, onda to ima neku novu, posebnu,  specifičnu težinu.  Mislim da su Nikolić i Vučić itekako svesni da im od Šešelja ne preti nikakva realna opasnost, da je reč o bolesnom čoveku koji će koliko sutra imati problema sa ozbiljnim hirurškim intervencijama koje će ga prikovati za postelju i  onemogućiti u mitingovanju i harangiranju protivu bivših najbližih saradnika i “vernih” saboraca. Zato ga puštaju da drži "pamfletne" govore u kojima ih proziva zbog neverstva, nedoslednosti, hipokrizije – to im je paravan za navodnu demokratsku upravu nad Srbijom. Šešeljeva najava  vanrednih izbora već tokom naredne godine je nerealna, a čak i da do njih dođe vojvoda ne može da očekuje da na njima osvoji vlast. Vreme devedesetih, kada je desno pozicionirana politička opcija, sa nacionalnim programom kao okosnicom svoje političke platforme, mogla da računa na značajniju podršku biračkog tela je za nama. Šešelj predstavlja, mada on i šačica njegovih najvernijih sledbenika svim silama nastoje da to opovrgnu, političku prošlost. On je samo jedan iz plejade potrošenih srpskih političara i ne treba se zanositi da će njegov povratak na političku scenu, ili ne daj Bože, na vlast, doneti bilo šta dobro Srbiji. Njegovi trenutni najbliži saradnici su još veći klovnovi od njega. Izjava Nemanje Šarovića da je Split srpski grad zvuči u novembru 2014. nekako anahrono, ratno huškački nikako,  neozbiljno i smešno svakako, otprilike kao da je rekao "Trst je naš!". Takve izjave, pored toga što nanose Srbiji štetu, najbolje govore kakvi su ljudi koji su ostali verni Šešelju, o nivou njihove inteligencije, mogućnosti sagledavanja političke realnosti i delikatnosti javno iznesenih stavova u ime neke političke opcije. Ako vojvoda ima IQ makar i upola od onoga koliko tvrdi, potrudiće se što pre da eliminiše takve saradnike, ili makar da im onemogući da daju zvanične izjave u ime stranke...

Srbija je istrošila svoje ljudske i materijalne resurse, izmučena dugogodišnjim ratovanjem i sankcijama, "obolela" od bele kuge, od političke i ekonomske emigracije srpske pameti i mladosti… Ono što Srbiji svakako ne treba u ovom trenutku je konfrontacija sa svetskim moćnicima! Ono što Srbiji u ovom trenutku treba je politika nacionalnog preporoda i konsolidacije, socijalnih reformi,  stvaranje zdravog jezgra koje će biti u stanju da za neko izvesno vreme na ekonomski solidnim osnovama, vodeći računa o odnosu snaga na globalnom nivou, ostvari nacionalne težnje, krajnje promišljeno i pragmatično. To sigurno nisu u stanju da ostvare političke šićardžije Nikolić, Vučić i Dačić… To sigurno nije mogao da ostvari politički paun Boris Tadić sa svojom kamarilom... To, budite ubeđeni, uvaženi čitaoče, obični  ili neobični, svejedno, ne može ostvariti ni Šešelj!
  
Proteći će mnogo vode Dunavom, Savom, Moravom i svim drugim srpskim rekama dok se ne stvori ponovo ambijent koji će omogućiti nekom novom osvetniku Kosova, istinskom srpskom vitezu, da ponovo upali zavetne sveće kneginje Milice. Neka dotle voštanih zavetnica pohranjenih u dečanskoj lavri, neka se dečanski i svi drugi pravoslavni monasi i vaskoliki srpski rod mole da taj trenutak dođe. Znam da ja, rab Božji Običan čitalac, neću doživeti da to vidim. Budimo srećni ako to dožive naši unuci, mada nisam lično sklon čak ni u to da poverujem. Naša je obaveza da kosovski mit, srpski ponos,  nacionalni identitet, slavnu istoriju naših predaka uobličene u nepatvorene emocije prenosimo svojim potomcima s kolena na koleno, naći će se valjda među njima pokoljenje koje će još jednom ostvariti zavet kneginje Milice. Nije Srbija na pameti ni Šešelju, ni Vučiću, ni Nikoliću, ni Dačiću, ni Tadiću, ni svim njihovim SLINAMA i ako neko izvuče Srbiju iz ovoga gliba to sigurno neće biti ni oni ni njihovi potomci. To samo mogu da učine potomci nas običnih čitalaca! Dok god je običnih čitalaca na ovim prostorima pod kapom nebeskom ima nade i za Srbiju...
  
ŽIVELA SRBIJA!

четвртак, 30. октобар 2014.

Naši dani

Facebook stranica Običan čitalac:


Dugo se nismo videli ni čuli, uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno… Štošta se za to vreme izdešavalo, pa ko velim, 'ajde da prodivanimo malo…

Šef diplomatije Ivica koji  u svojoj ingenioznoj svestranoj ličnosti, voljom majke prirode nepravedno predstavljenoj  pojavnim oblikom punjenog pingvina, objedinjuje i funkciju vice-Marice otputovao je na sednicu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u poslednjoj dekadi septembra odvojeno od šefa države master Grobara. Toma, pak,  svojim suverenim habitusom ostavlja utisak gde god da krene, pa je tako u Njujorku održao govor koji će se pamtiti o klimatskim promenama i o tome kako se Srbija saginjati neće, al’ 'oće da se priključi međunarodnoj koaliciji protivu Islamske države u Siriji i Iraku. Ko da je to tamo naš rat i ko da SAD i njihovi saveznici sad ne kusaju čorbu što su je sami zakuvali, podržavajući ekstremne islamiste protivu legitimno izabranog sirijskog predsednika Asada. Tako je, ako se sećate, bilo i u Avganistanu, Ameri su stvorili talibanski režim izdašno potpomažući radikalne muslimane protivu Rusa, a onda su, kada im je Al Kaida srušila kule bliznakinje u Njujorku krenuli da love Bin Ladena po avganistanskim vukojebinama i da izdašno zasipaju i zasejavaju bombama plodne kamenjare i pustare ove siromašne azijske države. Slično je i sada – ekstremisti su bili dobri dok su klali samo pripadnike Asadove regularne armije i svoje sunarodnike, a sada kad su počeli da seku i zapadnjačke glave najednom postadoše loši momci, teroristi koje valja iskoreniti jer predstavljaju opasnost po čitav napredni svet… O tome je na sednici Generalne skupštine  UN  govorila bez dlake na jeziku predsednica Argentine Kristina Fernandez de Kirhner, ali su se američke i svetske demokrate postarale da isključe tv-kamere i onemoguće diirektan prenos njenog govora. O tome se, dakako, govorilo bez Tome, jer je on koristio priliku da se dodvori onima koji su ga doveli na vlast… 

Naša delegacija brojala je sve u svemu dvadeset i nekoliko članova, računajući i suprugu predsednika koja je do dolaska na tu "funkciju" obavljala značajnu dužnost klimakterične žene, pa je valjda zato, kao stručnjak za ovogodišnju temu (klimatske promene), uvrštena u delegaciju. Pošla je i prva snajka da pravi društvo prvoj svekrvi dok šopinguje po Njujorku. Putovalo se odvojeno, jer se ima i jer se može, mada zli jezici tvrde i da šef države master Grobar i šef diplomatije Ivica koji u svojoj ličnosti, kako rekosmo, objedinjuje i funkciju vice-Marice,  nisu u najboljim odnosima (Ivica pikira funkciju predsednika Republike na prvim narednim izborima). A delegacija je morala da bude brojna. Pored prevodilaca, jer master Grobar ne da špreha jezike, nego i prevodioce ispravlja kad pogreše, tim su, zarad prve dame i njene elegancije po kojoj je nadaleko čuvena, morali da pojačaju garderober, šminker, maser. A ništa i bez pedikira, manikira, …ira i, naravno, snajke! Sve to neodoljivo podseća na ono vreme kada je Tito putujući po svetu vodio sa sobom čitavu kamarilu uz nekoliko malih diferencija, da ne kažem diferencijalnih nejednačina. Država je tada bila mnogo uticajnija i bogatija a Bravar je imao šlifa i karizmu, dok je drugarica Jovanka, iako je došla od ovaca, bila markantna, da ne kažem lepa žena za razliku od Dragice Nikolić koja takođe dolazi od ovaca, ali joj... JOJ,JoooJ majko mila! Ne bi se moglo reći da je Dragica lepa žena, ali ni Toma nije neki baš naočit muškarac, pa uz njega nekakva lepotica ne bi ni pristajala. Ovako se s pravom može reći da su baš lep par – on kiseo ko kupus iz kace u martu, kad se već uveliko jede mladi luk i druge prolećne salate, ona blago retardirana i ružnjikava. Kombinacija boli glava.

Osim po nivou institucionalnog obrazovanja ni po čemu drugom ne vredi praviti komparaciju između Bravara i Grobara. Bravar se držao i pod stare dane, Toma se drži ali za Dragičinu suknju. Slagali se mi ili ne sa ideološkim predznakom kao neizostavnim pratiocem Titove ličnosti, moramo priznati da je stari ratnik i komunjara prošao sito i rešeto, te je umnogome ličnim zalaganjem, dugogodišnjim ilegalnim partijskim radom i gerilskim tabananjem po šumama i gorama naše zemlje ponosne došao do pozicije na kojoj je bio. Toma u svoju biografiju od borbe jedino može da ubeleži da je eventualno nekada čitao “Borbu”, dok nije otišla u stečaj kao i mnoga druga nekada uspešna preduzeća. Tu je, doduše, i onaj štrajk glađu koji se neslavno završio jer je hteo prevremene izbore. Toliko je patetike bilo uključeno u to njegovo istorijsko gladovanje, da je iako potpuno ubeđen u ispravnost svoje borbe u vidu gladovanja pred kamerama, odlučio da pred Uskrs, kako ne bi bio jedini Srbin koji neće okusiti uskršnje jaje, prekine sa štrajkom. Toma je okusio jaje, ima on i za hemendek, ali zato mi obični čitaoci možemo da hasamo jajca, ili "flojdovski" rečeno da  pasemo muda…  Toliko se ima i toliko se može. To su sve Tomine borbe i ratovi, jer kao potpredsednik Vlade u vreme NATO agresije nije ni jednom obišao makar neku pozadinsku jedinicu Vojske Jugoslavije na Kosovu i Metohiji, a kamoli da je otišao na Košare ili u Drenicu. Zato je hrabro pozadinski ratovao na slavonskom ratištu 1991, svoje dane provedene u nekom magacinu vojne opreme pokušao je da predstavi kao junačko vojevanje, čak se hvalisao i titulom vojvode koju je stekao na frontu. A kada je hrvatsko pravosuđe počelo da čeprka po njegovoj ratnoj biografiji želeći da podigne optužnicu protiv njega, Toma se probudio iz ratničke letargije i počeo da udara na sva zvona o tome kako ni metka nije opalio, kako se tokom ratnih dejstava u Slavoniji grejao uz intendantski kazan, pa je takvim neveštim pravdanjem zavredeo titulu vojvode od pasulja. To je ujedno i jedina titula koju je ovaj vrli ratnik i intelektualac uistinu regularno stekao. Titula mastera je lažna, pa je krajnje vreme da neko preispita regularnost njegovog predsednikovanja. Kada čak ni hrvatski sudovi, procesuirajući  svakog Srbina koji je makar i posredno učestvovao u ratnim dejstvima i koji ima makar pravo srpsko ime, nisu našli nikakvih elemenata za podizanje optužnice protiv Tomislava, jer mu je čak i ime u skladu sa hrvatskom nomenklaturom, master Grobar je hrabro odahnuo i nastavio da se bavi politikom i da se školuje ispisujući, poput Maksima Gorkog, nove i nove stranice opsežnog autobiografskog romana pod nazivom "Moji univerziteti". Kiseo osmeh, držanje kao na parastosu, pogrbljen kao Kvazimodo, podupirač u obliku Dragice – to je danas predsednik Srbije, reprezentativni uzorak koji komanduje oružanom silom i predstavlja nas pred svetom ostavljajući loš utisak o Srbima kao neobrazovanim buzdama i rasterujući poput strašila ono malo  stranih investitora spremnih da ulože kod nas neku crkavicu!

Bravar se borio i izborio za sebe i svoje privilegije. Staž partijskog ilegalca, godine robijanja u Lepoglavi i Mariboru, četvorogodišnje potucanje po vukojebinama naše zemlje ponosne  nije bilo baš lak I cvećem posut put do Belog dvora i jednog od najcenjenijih državnika u svetu svoje epohe. Ali za Brozovog vakta su i civilizacijske vrednosti u kojima je običan čovek u razvijenim demokratijama već ranije uživao  i kod nas došle do izražaja i postale nešto uobičajeno i sasvim normalno. Besplatno školovanje, zdravstvena zaštita dostupna za sve pod jednakim uslovima, radnih mesta kolko ti duša 'oće, radni čovek može da živi od svoje plate, da izdržava porodicu i  da zaradi penziju  koja će mu omogućiti mirnu starost... rečju, život dostojan čoveka  –  ta i'te molim vas, to se podrazumevalo! Danas je tako nešto science fiction, a ovi što se  navodno bore za nas,  pokretanje proizvodnje, nova radna mesta, bolji život, kao svojevremeno Vučić i Toma, od momenta kada ih lakoverni glasači zavedeni demagoškim frazama i ispraznom retorikom, nadajući se da između mnogih zala biraju ono najmanje, dovedu na vlast - počnu da pevaju neku sasvim drugu pesmu. 

Kada je, recimo, poštena Tabaković dr Jorgovanka zasela u guvernersku fotelju, počela je kao da priča: jeste da je guvernerska plata velika, smanjiće je te ovo te ono, misli ona na državnu kasu, nije SNS isti ko što su im prethodnici bili… Misli kurac, a možda i misli na kurac, za 600.000 dinara, ne mesečno nego godišnje, i  ja bih mislio na šta 'oćeš. Genijalnu Jorgovanku (diplomu ekonomskog fakulteta stekla na prestižnom Prištinskom univerzitetu, poznatom u bivšoj Jugoslaviji po lažiranim indeksima i diplomama, mitu i korupciji, a doktorat je, uz muziku, veselje i prasetinu, slično kao Neša Slina, odbranila na još prestižnijem Edukonsu, novosadskoj varijanti Megatrenda) je pre neku godinu  čak  i J(u)S-ovac Palma ispreskakao  kao dokazanu intelektualku u jednom tv-duelu  hvaleći se šta je sve uradio i izgradio u Jagodini, pa je pitao a šta ste konkretno Vi uradili, a ona je odgovorila pa ja sam doktorka ne mogu da radim, a on je rekao pa što ne otvoriste onda bar jednu ordinaciju. Njeno "ordiniranje" u NBS svakog meseca “vredi” cirka 600.000 dinara. Pitam se, uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno, kako neko može da bude toliko đubre da prima toliko bezobrazno VEEELIKU platu u zemlji u kojoj je bukvalno svaki drugi radno sposoban čovek nezaposlen. Dokle će neki mediokriteti da nam prodaju muda za bubrege kao bez njih se ne može, kao oni imaju znanje. Pa unovčite to svoje znanje baveći se privatnim biznisom, okanite se više državnih jasala šesto vam hiljada pokvarenih i bezobraznih majki jebem. Otprilike toliko, šest stotina hiljada raznih političara, kontroverznih biznismena, korumpiranih policajaca i činovničkih pajaca, sudija, profesora i lekara koji primaju mito i dupeuvlaka svih profila treba poslati gde treba i onda bi ova država mogla normalno da funkcioniše. Kako žena sa nedovoljnim bankarskim iskustvom, ograničenih intelektualnih sposobnosti može biti imenovana za guvernera? Bilans uspeha pokazao je da je NBS prošlu godinu završila sa minusom od 44,3 milijarde dinara! Boli me, da izvinete, kurac ko je nedavno upao u Jorgovankinu sobu u Miločeru. Koji kurac ona tamo traži? Možda je to neki njen stari znanac, Šiptar iz Prištine, još iz vremena koje je prethodilo Jorgovankinoj proevropskoj fazi, kada je sledila Šešelja i deklarisala se kao velika Srpkinja. A sada kao vesela  udovica Evropejka nema predrasuda pa se u apartmanu renomiranog crnogorskog odmarališta potajno sastaje sa nekim arnautskim divljakom, a kada se sve to neplanirano otkrije onda se inscenira pljačka. Možda i pokušaj silovanja… Nije valjda taj Šiptar osuđen za ratne zločine pa da mora da opslužuje naprednjačke kravetine po kazni. Onda bi u red trebalo da stane i Maja Gojković, koja je tokom svoje političke karijere promenila više stranaka nego okvira za naočare sa staklima debelim poput postolja pivske flaše. Kažu da je korpulentna Maja promenila pet stranaka, ali lično mislim da ih je bilo više, mada mi ne pada na pamet da to istražujem. U više navrata kao dokazana radikalka bila je potpredsednica Skupštine, ministarka, srpska majka (mada nije rađala), gradonačelnica Novog Sada iza koje su ostale nerazjašnjene finansijske afere kao ona sa izmeštanjem lokalne autobuske stanice… Bila je predsednica Narodne partije, nastupala u koaliciji sa Koštunicom i Veljom Ilićem, pristupila sa strankom URS-u, da bi na kraju završila uz nekadašnje partijske kolege u naprednjačkom jatu. Kao vrhunac političke karijere sada predsedava najvišim, zakonodavnim državnim  organom. Kada je izabrana za predsednicu Skupštine prateće službe su morale da naruče novu fotelju koja može da izdrži pozamašnu Maju, a mikrofon koji treba da podnese količinu gluposti što ih ova nekadašnja šešeljevka izgovori sa mesta predsedavajućeg nacionalnog Parlamenta još uvek nije izmišljen. Nedavno je ispravljala najškolovanijeg srpskog premijera svih vremena Zorana Živkovića rekavši mu da nije ispravno reći "je l' tako'" nego "da li je tako", na šta joj je ovaj odgovorio da može tako da se kaže i da se to piše JE, pa onda odvojeno L apostrof… Čak je i Zoki “iz Niš sa završenu višu ekonomsku" suštinski obrazovaniji od Maje, no to nije bitno. Bitno je da bivši radikalski trojac drma li drma Srbijom. Grobar predsednik, Žabac premijer, a Ružna Beti prvi čovek ili tačnije prva žena Parlamenta. Sa ovakvim državnim vrhom ne gine nam Evropska unija već početkom narednog milenijuma, kada će Srbiju prilikom prijema tražiti na karti pomoću mikroskopa. Otprilike nešto kao što je Vatikan danas u Rimu, tako će i Srbija biti država koja zahvata  najlepše delove  Beograda, od Slavije, preko Terazija i Knez Mihailove sve do Kalemegdana u kome će ponovo biti turska posada...

Održane su nedavno dve parade. Parada gejeva i parada vojnika pred Putinom povodom sedam decenija od oslobođenja Beograda. Prva je prošla bez incidenata, huligani ovoga puta nisu tukli pedere i policiju, ali je žandarmerija propisno isprebijala premijerovog brata i njegovo obezbeđenje. Sad, da li je baš sve bilo po propisima, ko se legitimisao ili nije i ko je zloupotrebio i prekoračio ovlašćenja i ne zanima me preterano, time neka se bave nadležni organi. Ali, želja da znam, kao i svi poreski obveznici koji plaćaju obezbeđenje zvaničnika, otkuda Andreju Vučiću službeno obezbeđenje Vlade Republike Srbije neće mi biti ispunjena. Objašnjenje predsednika Vlade da su to njegovi telohranitelji, pripadnici "Kobri", koji su bili u šetnji sa njegovim bratom vređa zdrav razum i inteligenciju. Zašto pripadnici ove elitne jedinice  ne rade ono za šta su plaćeni i ne obezbeđuju Aleksandra Vučića nego dokoni šetaju sa njegovim bratom Andrejem? Pod hitno, u tom slučaju, proglasiti ove pripadnike "Kobri" za tehnološki višak!

Vojnu paradu nije uspela da pokvari čak ni kiša, sve je bilo "pod konac" što se tiče učesnika, pripadnika Vojske Srbije, ali se vrhovni komandant Toma nekoliko puta izblamirao obraćajući se ruskom predsedniku nepravilno dekliniranim vokativom sa "Putinu" umesto "Putine", ali to naravno nije ništa novo. Kada je čovek multilingvalan kao Toma ne čudi ako razmišlja na jednom jeziku dok govori drugim i onda naravno "drka pojmovi" kao Vesna Čipčić u serijalu Lude godine. Uz Putina u svojstvu visokog gosta i Tomu u svojstvu domaćina, paradi je prisustvovala i neizostavna Dragica,  ovom prilikom, kao domaćica u porodici Nikolić sa dugogodišnjim iskustvom ekonoma, u svojstvu pomoćnika vrhovnog komandanta Oružanih snaga za pozadinu. Da se Toma sve više ponaša kao monarh dokaz je, osim Dragičinog, i prisustvo još jednog Nikolića na svečanoj bini sa visokim zvanicama. Bio je to Tomin i Dragičin unuk. Nije uobičajeno u republikanskom obliku vladavine da se šef države na vojnoj paradi pojavi sa porodicom. Tito je Jovanku vukao svud po svetu, ali je vojnim paradama prisustvovao isključivo sam, u maršalskoj unoformi, iako je Jovanka, kao prekaljena partizanka iz Šeste ličke sa činom majora, sa mnogo više prava od Dragice Nikolić mogla da se popne na binu i pozdravlja vojnike koji paradiraju strojevim korakom. Nemojte se čuditi ako Toma, pošto je već poput kralja sa "prestolonaslednikom" sa svečane tribine pratio vojni defile, jednog dana bude nekog svog potomka proglasio za naslednika na mestu predsednika Republike. To ne bi bio presedan jer takvih slučajeva ima u svetu. Kim Džomg Un predstavlja već treću generaciju koja donosi prosperitet Severnoj Koreji, a zašto Srbija ne bi sledila jedan ovakav eklatantan primer koji narodu donosi dobrobit i boljitak, zašto bismo se ugledali na tradicionalne demokratije…  

Na utakmici između nacionalnih fudbalskih selekcija Srbije i Albanije bilo je niz propusta i dogodilo se nekoliko incidenata. Najgore je prošao FSS. Uz kaznu od 100.000 franaka srpskim fudbalerima su, i pored službeno uknjiženog rezultata od 3:0 u njihovu korist jer su albanski reprezentativci odbili da nastave utakmicu, oduzeta tri boda. Evropsko prvenstvo u Francuskoj deluje sve nedostižnije za naš nacionalni tim, ali ovoga puta ne zbog toga što su naši igrači dunsteri nego zbog nesposobnosti državnog aparata da onemogući da najvažnija sporedna stvar na svetu u balkanskom miljeu još jednom dobije političku konotaciju. Zatajile su bezbednosne službe, a srpska policija se pokazala nedoraslom da obezbedi nesmetano odigravanje najobičnije fudbalske utakmice i upad navijača na teren. Dron sa zastavom velike Albanije, kojim je upravljao brat albanskog premijera, mogao je da nosi trista raznih šiljokuraca-palaca. I pored svega toga propusti policije su prošli bez ičije odgovornosti. Ministru Neši Slini svaka čast. On je na dron gledao manje-više blagonaklono ali je oštro osuo paljbu na egzibicionistički ispad jednog navijača koji je upao u direktan prenos i na Javnom servisu pred milionskim auditorijumom  izvređao premijera skandirajući u više navrata VUČIĆU PEDERU. Ne znam zašto je to uvredljivo za nekog kao što je Vučić, jer smo već skontali da je on navodno strejt, ali mu to baš ne smeta da preferira podguzne ministarske muve koje mu opsedaju premijersku bulju. Tako se Neša Slina posle afere oko doktorata još jednom izvukao. Jbg, lako je njemu kad je slina. Na ostavku nije ni pomišljao a i premijer nije insistirao na njegovoj odgovornosti zbog niza propusta. Nije Neša, u stvari, kriv  što premijer baš voli kad mu Stefanovićeva konstanta, u vidu sluzave materije koju ovaj proizvodi u neograničenim količinama, adekvatno podmazuje čmar dok slinavko vešto posluje svojim nosićem (a i jezikom i ko zna čime sve još) oko njega…  

Opet počeli prosvetari da štrajkuju, 'oće da njih izuzmu od najavljenih smanjenja plata koje je Skupština usvojila kao mere štednje. Kažu završili  fakultete, a  plata im je u proseku 43.000, 47.000, 49.000 dinara... Pojavljuje se u medijima više različitih iznosa, a ja sam, kao Taško Načić, "interesantan" znati kolika je zapravo prosečna plata u prosveti i koliko bi trebalo da vredi rad jednog prosvetara u državi kakva je Srbija. Nisam baš rad da iznosim ovde argumente koji će uvrediti mnoge čitaoce zaposlene u prosveti, svi mi imamo lepo mišljenje o sebi i voleli bismo da ono što radimo bude ne samo plaćeno nego i pozlaćeno, ali... Kada je reč o nastavnom kadru u osnovnom i srednjem obrazovanju, tu su uglavnom zaposleni nekadašnji prosečni i ispodprosečni studenti, oni koji nisu preduzimljivi, nemaju velikih ambicija, ne bave se naučno-istraživačkim radom, nisu preterano inventivni, ne mogu se pohvaliti bogznakakvom kreativnošću potrebnom za neka druga zanimanja... Drugim rečima – oni koji svojim talentom i znanjem nisu u stanju da se izbore za status sa akademskim zvanjem na nekoj prestižnijoj i bolje plaćenoj, ali i mnogo zahtevnijoj poziciji. Takvi poslovi kao što je prosvetarski slabo su plaćeni i u mnogim razvijenim zemljama, jer pružaju priličnu sigurnost u vidu redovnih sinekura, a da pri tom ne nose sa sobom neki rizik i ne zahtevaju  preveliko angažovanje u bilo kom smislu. Da ne govorimo o tome da nastavnici nikakvih odgovornosti nemaju za to što nam deca iz škola izlaze funkcionalno nepismena i  intelektualno hendikepirana. Kolika je bila plata rudara Željka Miletića, koga su kolege tek posle nekoliko dana potrage uspele da izvuku ispod naslaga uglja  koje su ga usmrtile jer je radio u neobezbeđenom delu jame Strmosten rudnika Rembas da bi ti isti nastavnici mogli da sede pokraj toplih radijatora?  Hoće li i tim rudarima koji rade u tri smene  za platu manju nego što je ona u prosveti biti smanjene zarade usvojenim rebalansom budžeta? Zašto rudniku Rembas fali 200 rudara, dok po kancelarijama sede viškovi polupismenih činovničkih podguznih muva koje veći deo radnog vremena provedu uređujući nokte i popunjavajući tikete za sportsku kladionicu? Da li troje dece pokojnog rudara Željka ima manje prava na igračke, knjige, školovanje, internet, spokojan život od dece jednog drugog Željka, nastavnika istorije u jednoj osnovnoj školi koji tvrdi da je Hitler bio berberin po zanimanju?! Kad malo bolje razmislim možda je čovek i u pravu, valjda je vođa Trećeg Rajha zbog toga onako štucovao brkove.

Nismo svi jednako podneli i ne podnosimo podjednako teret tranzicije. Da li zato jer oni koji rade u javnom sektoru, a čiji se broj neprestano uvećava novim i novim stranačkim zapošljavanjima kako koja politička garnitura preuzme vlast, vrede više od onih drugih iz realnog sektora? Da li je pravedno da postoje dve Srbije (ne računajući tajkune i političku elitu), jedna koja glumi srednju klasu iz neke razvijene, uređene zemlje i ništa je se ne tiče, kao da živimo u Švajcarskoj i druga koja je ponižena i potlačena, bedna i zapostavljena poput parijske kaste u Indiji. Da li je ono što svakoga od nas deli od jada, bede i propasti dudlanje raznim umišljenim vođama i svakojakim vodičima u srpski nacionalni sunovrat, totalnu degradaciju svih ljudskih vrednosti, propast svega na čemu počiva ponos na koji se mi Srbi tako rado pozivamo? Da li neoliberalni koncept, kao vrhunac kapitalističkog ledenog brega, podrazumeva totalni sunovrat čovečanstva i  povratak na robovlasničke odnose? Zar nije još kodža Miloš ukinuo feudalizam u Srbiji odbijajući da svojim vojvodama dodeli boljarske titule i podeli im spahiluke? Mnoge su razvijene države potpuno odustale od neoliberalnog eksperimenta, ali se političarsko-tajkunsko-činovničkoj srpskoj oligarhiji ne odustaje od "ko šta do'vati" privilegija, utemeljenih na kumovsko-burazersko-poltronskim odnosima kao osnovu za gaženje i srozavanje one druge, većinske Srbije. Srbija hoće u evropsku porodicu, ali se srpska oligarhija ponaša potpuno anahrono kao da vlada nekim srednjovekovnim feudom.


Ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja drug Julin najavljuje da će svi radno sposobni korisnici socijalne pomoći morati ubuduće da zarade prinadležnosti koje primaju iz budžeta. Još jedan degen koji vređa common sense. Elementarno dostojanstvo svakog pristojnog čoveka koji je prinuđen da se hrani u narodnoj kuhinji i da prima nekoliko hiljadarki na ime socijalne pomoći ionako je narušeno. Mnogi vredni, pa ako hoćete i obrazovani ljudi, postali su socijalni slučajevi jer su ih taj isti Julin, njegova bivša šefica Baba Jula, njegov sadašnji šef Vučić i još neki jahači srpske apokalipse ostavili bez posla! Najpre  kurčenjem pred celim svetom zbog čega smo kažnjeni dugogodišnjim ekonomskim sankcijama, potom sumnjivim privatizacijama onoga što je nakon tih sankcija ostalo i enormnim ličnim bogaćenjem i na kraju najvulgarnijom, štajgerskom prostitucijom sa svetskim moćnicima primanjem u sve rupe  i sramnom izdajom srpskih nacionalnih interesa... Dakle(m), ti ljudi su socijalni slučajevi upravo zato jer nemaju posao. Zaposlite ih, dajte im minimalnu platu i platite im doprinose, a nemojte ih terati da se trte po ulicama i da sakupljaju opuške cigareta koje bacaju kšatrije i bramani. Šta kada završe sa sakupljanjem opušaka? Da li smo onda promenili nešto, pokrenuli proizvodnju, uvećali BDP? Tačno da ima zloupotreba, da pojedinci primaju socijalnu pomoć mada im nije neophodna, ali gde ih nema... Poznato je da riba od glave smrdi, pa počnite da čistite odozgo, smanjujte plate i druge rashode u javnom sektoru, velike penzije onima koji su čitav život bili plaćeni za svoj nerad, otpuštajte činovničku gamad...  Tačno je da neki primaju socijalnu pomoć, ali i pored toga rade na crno... Umobolni druže Julin, može li neko da živi i izdržava porodicu sa 5.000 dinara koje mu udeli država?!

Naročito je zanimljiv predlog koji se pojavio u nekim satiričnim portalima da čak i deca čiji roditelji primaju dečji dodatak treba da se radno angažuju i odrade to što država isplaćuje njihovim siromašnim roditeljima kako bi ih hranili, oblačili, školovali... Ovakve predloge koji služe za zasmevanje ovog tužnog i nesrećnog naroda treba sasvim ozbiljno razmotriti! Nametati poslove deci u formi imperativa kada NSZ ne zna koliko nezaposlenih ima na evidenciji čini se kao idealno rešenje za izlazak iz krize. A koliko je tek nezaposlenih koji nisu prijavljeni biroima za zapošljavanje jer su uvideli da biti na njihovom spisku praktično ne znači ništa. Zato, druže ministre, ako već imate kakvog posla ta nemojte ga davati roditeljima, nametnite ga školarcima i pošteno im platite za to.  Došlo je, dakle(m), vreme da pravimo diferencijaciju ne samo među odraslima nego i među decom, pa da pored odraslih građana drugog reda imamo i decu drugog reda. Ta su deca, dragi druže Julin, već dovoljno hendikepirana, roditelji nisu u stanju da im omoguće ekskurzije, zimovanja, letovanja, firmiranu garderobu... Zašto onda i ona ne bi sakupljala vaše pikavce i tako od malih nogu bila podvrgnuta podsmehu i preziru svojih vršnjaka? 

O, Veliki Savaote, gde ja to živim? Da li sam daltonista? Možda nisam u stanju da vidim da u Srbiji, kao u Južnoafričkoj Republici, žive belci i crnci, pa je politika rasističkog aparthejda, koju je ova država pre izvesnog vremena napustila, kod nas neminovnost. Zaista je groteskno da uvođenje segregacije bude inicirano od jednog levičara. Lažnog levičara, još jedne u nizu podguznih Vučićevih muva. Da li je sledeća faza obaveza diskriminisanih da nose žute trake sa Davidovom zvezdom? Da li nam na mala vrata uvodite fašističku diktaturu, druže Julin? Zar ne proslavismo onomad vojnom paradom  oslobođenje glavnog nam grada od fašističke okupacije? "Udelili" ste tom prilikom i ulice Peku i Koči, ne znam šta bi vam legendarni partizanski komandanti na ovo rekli... Verovatno da bi Beograd valjalo ponovo osloboditi! Problem je, međutim, što to nema ko da uradi jer su se Peko i Koča upokojili, a Prle i Tihi su u penziji...

 Gostujući pre nekoliko dana u Pinkovom jutarnjem programu drug Julin se pohvalio da po prvi put posle ne znam koliko godina imamo pad nezaposlenosti. Pošto je zakonom zabranjeno zapošljavanje u javnom sektoru, otkuda sad porast broja zaposlenih kada znamo da nema novih investicija, da  u  Srbiji faktički ne radi ni ono što formalno radi?! Kaže drug Julin bili su ažurni inspektori za rad pa su obilazeći privatna preduzeća zatekli 14.063 neprijavljena radnika koje su poslodavci morali da prijave. Drug Julin je rekao doslovno: četrnaest hiljada nula šezdeset tri radnika! U više navrata drug Julin je ponovio četrnaest hiljada nula šezdeset tri radnika. Nepismeni ministre, dobro je da su ti radnici konačno dobili penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje, ali šta znači to četrnaest hiljada nula šezdeset tri? Valjda se kaže četrnaest hiljada šezdeset tri! Da li to znači da su ti podmitljivi inspektori (još mnogo radnika radi već godinama na crno, ali tajkuni plaćaju inspektorima reket da zaobilaze njihove firme) zatekli četrnaest hiljada neprijavljenih nula i samo šezdeset tri radnika? Radnici su za vas nula, druže Julin! Kvazi levičaru! Moralna nulo, da bi NULO! Nula je broj bez veličine osim kada opisuje čoveka, reče neko, jer tada može da bude baš velika...

Dokle će više ovaj narod da naseda na klasičnu zamenu teza? Umesto da kaže: da, ponovo zapošljavamo stranačke kadrove u javnom sektoru iako je to zakonom zabranjeno, mi smo doneli taj zakon da bismo mogli da zapošljavamo koga mi hoćemo, bez konkursa i poštovanja bilo kakve procedure, Julin hvali učinak pokvarenih inspektora svog ministarstva. Svako malo pa ode u poplavljena područja, odveze se službenim mercedesom, obuče majicu sa Če Gevarinim likom i nov novcijati radnički kombinezon. Teget pantalone sa tregerima bez i jedne jedine mrlje i bilo kakvih tragova rada služe mu samo da ga slikaju tv-kamere. Drug Julin je u svemu bledunjava, neuverljiva kopija, pa i u ovakvom načinu odevanja koji je bio krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog veka hit među francuskim salonskim levičarima. O jednom od njih, čuvenom slikaru ekspresionisti Bernaru Bifeu, pisao je i Momo Kapor u svom prvom, kultnom romanu "Foliranti". Kaporovi su "Foliranti" pročitani davno, krajnje je vreme da ovaj narod pročita i ove mnogo opasnije, prevejane folirante, salonske desničare i levičare koji danas udruženim snagama vladaju onim što je ostalo od Srbije. I od Srba.

Facebook stranica Običan čitalac:

понедељак, 22. септембар 2014.

Vreme paklenih vozača


Facebook stranica Običan čitalac:



"Večernje novosti" su pre nekoliko dana objavile tekst o nekom Mići Kozarcu, starcu od osamdeset četiri godine koji je prešao ulicu van pešačkog prelaza /http://www.novosti.rs/vesti/srbija.73.html:510554-U-zatvor-sa-84-godine /. Tu se, naravno, našao ažurni saobraćajac koji revnosno radi svoj posao kada su pešaci koji su dobrano zagazili u devetu deceniju života u pitanju. Mora i on da napabirči nekoliko prekršajnih prijava tokom radnog vremena, a što da se zamera vozačima džipova sa zatamnjenim staklima, nikad se ne zna ko sedi u tim metalik skalamerijama. Zato 'vataj za gušu nekog nemoćnog metuzalema, najbolje je ako nema ni kučeta ni mačeta... 

Napiše on lepo pomenutom Mići prijavu da je nepropisno prešao ulicu i sve to završi kod sudije za prekršaje. U stvari, Mića nije želeo da potpiše zapisnik jer je smatrao da je potpuno regularno prešao novosadski Bulevar oslobođenja u blizini svog stana, ali je ubrzo od Policijske uprave dobio rešenje da mora da plati kaznu u iznosu od pet hiljada dinara. Žalio se Prekršajnom apelacionom sudu, ali ova sudska instanca nije uvažila njegove argumente i potvrdila je rešenje Policijske uprave. 

Mića Kozarac je tvrdio da je mesto na kome je prešao ulicu bar 140 metara udaljeno od pešačkog prelaza, zna valjda gde živi i koje su relacije u pitanju kada je o najbližem pešačkom prelazu reč... Al' 'oćeš, vraga, ne zna Mića da panduracija ide na specijalni antidiverzantski „protivpešadijski“ kurs. Na tom seminaru se posebna pažnja posvećuje borbi sa  teroristima infiltriranim u gradsko stanovništvo koje prelazi ulicu a zašlo je poodavno u godine pozne, pa svaki saobraćajac ima u glavi ugrađen čip (kako se to već zove) za premeravanje udaljenosti. Saobraćajni policajac koji je in flagranti zatekao Kozarca u nedozvoljenoj radnji, matematičkom preciznošću, koju samo milicajci poseduju, je utvdio kako je ovaj nepropisno prešao ulicu na mestu koje je manje od 100 metara udaljeno od najbliže "zebre". 

E, moj Mićo, delijo nezna(t)na, narodnu si miliciju pokušao da zajebeš. Ne znaš ti još sa kim imaš posla. Dobro si prošao jer je drug milicioner, pardon gosn policijski službenik, neki čovek meka srca, a valjda je bio i dobro raspoložen, pa je sve prošlo uz prekršajnu prijavu, a mogao je da primeni i niz kazneno-popravnih vaspitnih mera koje podrazumevaju vučenje za uši, roditeljsko šamaranje, policijsko pendrečenje i privođenje na „informativni razgovor“ na kome bi se nedvosmisleno utvrdilo za koga, BRE, a protiv koga ti i tebi slični penzioneri radite. Onda bi, kada te ovaj revnosni službenik propisno "ispresliša" uz nesebičnu pomoć svojih savesnih kolega, usledila krivična prijava, gonjenje takve jedne kriminogene persone bi preuzelo javno tužilaštvo, a istražni sudija bi ti odredio pritvor do 30 dana i advokata po službenoj dužnosti, pošto verovatno od penzije ne bi mogao da angažuješ branioca, pa da vidimo onda dokle ćete ti i tebi slični da drvite kurac na državu i njene predstavnike.
   
Mića je rešio po svaku cenu da ne plati odrezanu mu kaznu u iznosu od pet hiljada dinara. Da l' mu je mala penzija ili se jednostavno zainatio jer tvrdi da nikada u životu nikakav prekršaj nije napravio, ni mnogo ozbiljniji a kamoli da je nepropisno prešao ulicu? Zato su nadležni organi rešili da mu izađu u susret, pa mu je kazna preinačena u pet dana zatvora – po jedan za svaku hiljadarku, tako je valjda zakonom propisano. Mića je neki baš tvrd orah pa je odlučio da u prdekani iz revolta neće okusiti ništa. Pet dana će ležati u apsu bez hrane i vode, uzimaće samo propisanu lekarsku terapiju...
   
Možda se Mića nikada ne bi ni odvažio da pređe ulicu van pešačkog prelaza da nije poučen lošim primerom jednog svog ispisnika - teroriste koga je u Beogradu pre dve i po godine na pešačkom prelazu usmrtila prezenterka vesti na Javnom servisu, ni kriva ni dužna Petra Cvijić. Ovaj se jadničak usudio da pređe ulicu baš kada je tuda svojom "Opel korsom" prolazila specijalno antidiverzantski obučena zelenooka voditeljka državne televizije. Njen "protivpešadijski" kod, koji na RTS-u datira još od vremena miloševićevskog prepoznavanja antidržavnih elemenata i stranih plaćenika u svemu i svačemu, nepogrešivo se aktivirao kao nagazna mina kada je na pešački prelaz zakoračio izvesni Slobodan Bajić. 

Bajić je toga dana punio sedamdeset tri godine (prva otežavajuća okolnost) i krenuo je do obližnje pošte da plati telefonski račun. Petra Cvijić je u ovom urednom platiši komunalija  prepoznala zamaskiranog subverzivnog elementa koji navodno živi svoj mali život a ovamo plaća telefon prelazeći Vodovodsku ulicu. Primećujete, uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno, da samo po sebi tu nešto nije u redu - ulica je Vodovodska a račun telefonski, trebalo je da Bajić ide u Telefonsku ulicu ako već želi da izmiri dospele obaveze po osnovu korišćenja fiksnog telefona. A i kog vraga koristi fiksni telefon kada danas imate ko zna koliko operatera mobine telefonije, a tu je još i internet, pa Skajp... Baš čovek nema, laka mu zemlja, nijednu "olakotnu" okolnost, što bi rekli hrvatski domoljubi prilikom egzekucije nebrojenih krivaca u Jasenovcu kojima je glavna "otegotna" okolnost bila pravoslavlje i pripadnost srpskom nacionu. 

I još onakva žena, sa onakvim očima, morala jadna, ni kriva ni dužna da dokazuje nevinost na sudu. Al' veštak pravi profesionalac, svedoci moralni, sudija neka razumna žena - utvrdiše da Petra iako ima baš lepe oči nikako nije mogla da vidi pešaka Bajića na pešačkom prelazu od nekakvog autobusa, da l' GSP-ovog, jebem li ga. Bilo je očevidaca koji nikakav autobus ne videše, al' uzalud, pravda je neumoljiva. Dobro je da se ispostavilo da je u pitanju bio autobus, jer je lako moglo da se desi da je reč o nekom NLO objektu, pa bi onda za veštaka morao da bude angažovan neki stručnjak iz NASA ili ruskog svemirskog programa, a koliko bi to onda koštalo državu Srbiju i poreske obveznike. Ovako... 

Sudska vlast u državi Srbiji počiva na konceptu uređene dohodovne delatnosti – dohodak se ne sliva u sudsku, pa samim tim ni u državnu kasu, nego direktno u džepove podmitljivih sudija, ali mu to izlazi na isto – zašto bi  se država petljala u sve to i izigravala posrednika... Našao se, ipak, Apelacioni sud da kao viša instanca poništi prvostepenu presudu i vrati je na ponovno suđenje Prvom osnovnom sudu u Beogradu, ali to je puka formalnost. Petra, Petra, pa možda kada se zapošljavaš u RTS-u i prođeš na lepe oči, naguze te dva-tri urednika i sve je O. K, ali kod mitologije obavezno poštuj hijerarhiju. Pa zna se, valjda, ko je Jupiter a ko  Justicija, šta je sudija apelacionog a šta sudija osnovnog suda. Nemoj drugi put da brkaš koverte, pa da posle nevina dobiješ, recimo, uslovnu kaznu il', ne daj Bože, „robijaš“ kao svojevremeno Ceca u svom domu sa "nanogicom"... Kakva bi to pravda bila da tako strogo budeš osuđena za gaženje drskog pešaka koji se usudio da pređe ulicu na pešačkom prelazu... 

Što nije kao pomenuti Mića Kozarac prešao lepo ulicu van pešačkog prelaza, pa da poput zeca bude jasno definisana meta za odstrel modernih lovaca iz reda vitezova Paklenih vozača poput tebe, a ne ovako – da se kamufliran prebacuje s jednog kraja ulice na drugi preko "zebre"? Ako i uspe nesavesni pešak koji prelazi ulicu na nedozvoljenom mestu da se dokopa nepovređen trotoara il' neke druge pešačke zone, tu je dežurni revnosni saobraćajac iz časnog reda vitezova Narodne milicije da ga privede pravdi i naplati mu kaznu i tako doprinese slivanju sredstava iz džepova bogatih penzionera u osiromašenu državnu kasu koju ti prokleti penzioneri pojedoše. Ti si, Petra, još oslobodila Penzioni fond jednog korisnika i tako iz mesta jednim udarcem "Opel korse" ubila dve muve – "specijalnog" pešaka Slobodana Bajića maskiranog u običnog korisnika Penzionog fonda. Te tvoje zelene oči vide maskirnu kamuflažnu opremu i tamo gde je nema. Da je prave države treba i orden da ti da...
   
U oštroj konkurenciji za  Orden paklenog vozača je i sin Željka Mitrovića, Aleksandar. On je u julu prošle godine u Ustaničkoj ulici u Beogradu, gazeći nekontrolisano gas BMW-a, pregazio sedamnaestogodišnju Andreu Bojanić, takođe na pešačkom prelazu, a potom pobegao sa mesta nesreće. Medijski tajkun Željko, nekadašnji JUL-ovac, zabacujući kosicu i ne skrivajući tikove, predao je sina  policiji nekoliko sati kasnije. U martu ove godine savesni veštaci, a šta bi poštene sudije bez njih, utvrdili su da se mlađani Mitrović kretao brzinom od (samo) sedamdesetak kilometara na čas (ograničenje je pedeset u naseljenom mestu!) i da je prošao kroz semafor dok je na njemu bilo upaljeno zeleno svetlo. Ispostaviće se, valjda, iako i ovde brojni očevici tvrde drugačije, da je maloletna Andrea sama kriva za svoju smrt, a Željkov prvenac će, uz oslobađajuću presudu, najverovatnije dobiti i pravnu pouku da ima pravo na odštetni zahtev, jer je ni kriv ni dužan ležao izvesno vreme u istražnom zatvoru. Pravda je spora ali dostižna. U Republici Srbiji svakako, ne znam kako je u drugim državama...

Da ne pominjemo da je Andrea bila odlična učenica Četrnaeste beogradske gimnazije, pa je Željkov mezimac državu oslobodio tereta školovanja jednog budućeg studenta. Znamo koliko je to veliki izdatak za bednu državu kakva je Srbija. Zato je, valjda, savesni Željko svog sina Aleksandra poslao na školovanje u Englesku. Pošten neki tajkun, nepopravljivi levičar, iskren partijski drug bivše prve dame drugarice Mire Marković. Ona je sa sobom u Rusiju povela mezimca Marka i odnela cirka četiri milijarde evra, tek da imaju za votku, boršč i ruski  čaj... dobro 'ajde i za neki suvenir, babuške recimo... A on sina šalje u Englesku da izuči škole, čisto da ne ošteti državu, neka se umesto njegovog Aleksandra školuje neki siromašan student, a lično sa Milicom i ćerkama ostaje ovde, da tu, na domaćem terenu,  gradi svoju medijsku imperiju uz serije uvezene iz Turske i Indije, koje su plodno tle za klijanje domaćeg kiča "ovaploćenog" do skora u ličnostima moralnih, intelektualnih, pa ako hoćete i habitusnih karikatura poput Saše Popovića i Lepe Brene, Suzane Mančić, Dragane Katić, Jelene Baćić Alimpić, Sanje Marinković, Lee Kiš, Đoše i Kursadžija (izvinjavam se ako sam nekog propustio),  a od nedavno tu su i Ceca, Miroslav, Bora Čorba... Kič je, u stvari, želeli mi to da priznamo ili ne, opšteprihvaćena, većinska predstava o lepom. Dakle(m), to je nekakva narodska umetnost, pa stoga i uloga Željka Mitrovića i "Pinka" kao relevantnih faktora u formiranju "ukusa" nacije svakako nije zanemarljiva. Urbana srpska mladost beži u beli svet koliko je noge nose od ovakve, pinkovske Srbije, a ako se tome doda i učinak mlađanog Aleksandra Mitrovića na polju eliminisanja srpske mladeži u saobraćaju kao što su to činili komunisti pred kraj Drugog svetskog rata bespotrebnim otvaranjem Sremskog fronta, onda ne treba sumnjati u to da je levičarsko opredeljenje porodice Mitrović i više nego iskreno, keve mi!   
    
Kad pomenuh kevu, ona se upravo sprema da ode do marketa da pazari litru-dve ulja i kilo soli, kuva neki ajvar. 'Ej, mamaaaaa, pazi, molim te, kako prelaziš ulicu!  Ima puno ovakvih vozača kao što su Petra Cvijić i Aleksandar Mitrović. Seti se samo šofera bivših ministara – dvojice Dragana – Veselinova i Jočića… Pa Mudžiburac košarkaš Kimani Frend, pa Stefan Karić, pa sin Snežane Đurišić... Za njih zakon ne važi. Ili prođu nekažnjeno ili, pak, minimalno odgovaraju kad "odstrele" nekog običnog čitaoca i još im posle država da orden za posebne zasluge u očuvanju fundusa Narodne biblioteke Srbije. Znaš ono, odmah je manja potražnja za knjigama, ne habaju se stranice, skupe su knjige danas, jbg. Nemoj na pešački ni za živu glavu. Bolje idi tamo gde nije dozvoljeno preći ulicu, možda te tu uoči neki revnosni saobraćajac kao čika Miću Kozarca, pa te umesto da ti naplati kaznu prevede preko ulice, možda je, iako je prošao sve te "protivpešadijske" kurseve, ostalo makar nešto ljudskog u njemu. Možda se sažali jer i on ima majku običnu čitateljku. Ma šta ja to trabunjam, otkad su majke pripadnika reda vitezova Narodne milicije obične čitateljke. Onda bi nam i saobraćajni policajci bili načitani kao onaj Zvonko što je onomad bio gost u ”Golom životu” kod Marića. To je onaj milicajac što je u znak protesta spalio svoju diplomu u onom malom gradu u unutrašnjosti u kome je do nedavno aktuelni  ministar vojni, Santos keramičar Bata, bio kradonačelnik. Pisao sam nedavno o tome, školovan neki čovek taj Zvonko milicajac, pa mu valjda zato ne daju da avanzuje, a i pošten nema šta… naplatio kaznu Biniću i dao nekom lokalnom šaneru od svoje bedne policijske plate svojevremeno hiljadu maraka za put, nek ide preko grane da tamo podriva truli kapitalizam, a ne da krade ovde kod nas. Ima ovde ko da krade…
   
Čekaj, kevo, bolje da ja odem po zejtin i so, ionako nemam pametnija posla, vidiš da ovi pakleni vozači gaze uglavnom ili mnogo mlade ili mnogo stare obične čitaoce. Mi sredovečni, izgleda, ne spadamo u rizičnu kategoriju. Valjda manje ličimo na zečeve, a više na  pse lutalice... Gaze i nas, nije da nas ne gaze, ali  običan, napušten pas itekako ume da zalaje, a bogami i da ugrize kada se najmanje nadaš ...


Facebook stranica Običan čitalac: