Facebook stranica Običan čitalac:
Dugo se nismo videli ni čuli, uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno… Štošta se za to vreme izdešavalo, pa ko velim, 'ajde da prodivanimo malo…
Šef diplomatije Ivica koji u svojoj ingenioznoj svestranoj ličnosti, voljom majke prirode nepravedno predstavljenoj pojavnim oblikom punjenog pingvina, objedinjuje i funkciju vice-Marice otputovao je na sednicu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u poslednjoj dekadi septembra odvojeno od šefa države master Grobara. Toma, pak, svojim suverenim habitusom ostavlja utisak gde god da krene, pa je tako u Njujorku održao govor koji će se pamtiti o klimatskim promenama i o tome kako se Srbija saginjati neće, al’ 'oće da se priključi međunarodnoj koaliciji protivu Islamske države u Siriji i Iraku. Ko da je to tamo naš rat i ko da SAD i njihovi saveznici sad ne kusaju čorbu što su je sami zakuvali, podržavajući ekstremne islamiste protivu legitimno izabranog sirijskog predsednika Asada. Tako je, ako se sećate, bilo i u Avganistanu, Ameri su stvorili talibanski režim izdašno potpomažući radikalne muslimane protivu Rusa, a onda su, kada im je Al Kaida srušila kule bliznakinje u Njujorku krenuli da love Bin Ladena po avganistanskim vukojebinama i da izdašno zasipaju i zasejavaju bombama plodne kamenjare i pustare ove siromašne azijske države. Slično je i sada – ekstremisti su bili dobri dok su klali samo pripadnike Asadove regularne armije i svoje sunarodnike, a sada kad su počeli da seku i zapadnjačke glave najednom postadoše loši momci, teroristi koje valja iskoreniti jer predstavljaju opasnost po čitav napredni svet… O tome je na sednici Generalne skupštine UN govorila bez dlake na jeziku predsednica Argentine Kristina Fernandez de Kirhner, ali su se američke i svetske demokrate postarale da isključe tv-kamere i onemoguće diirektan prenos njenog govora. O tome se, dakako, govorilo bez Tome, jer je on koristio priliku da se dodvori onima koji su ga doveli na vlast…
Naša delegacija brojala je sve u svemu dvadeset i nekoliko članova, računajući i suprugu predsednika koja je do dolaska na tu "funkciju" obavljala značajnu dužnost klimakterične žene, pa je valjda zato, kao stručnjak za ovogodišnju temu (klimatske promene), uvrštena u delegaciju. Pošla je i prva snajka da pravi društvo prvoj svekrvi dok šopinguje po Njujorku. Putovalo se odvojeno, jer se ima i jer se može, mada zli jezici tvrde i da šef države master Grobar i šef diplomatije Ivica koji u svojoj ličnosti, kako rekosmo, objedinjuje i funkciju vice-Marice, nisu u najboljim odnosima (Ivica pikira funkciju predsednika Republike na prvim narednim izborima). A delegacija je morala da bude brojna. Pored prevodilaca, jer master Grobar ne da špreha jezike, nego i prevodioce ispravlja kad pogreše, tim su, zarad prve dame i njene elegancije po kojoj je nadaleko čuvena, morali da pojačaju garderober, šminker, maser. A ništa i bez pedikira, manikira, …ira i, naravno, snajke! Sve to neodoljivo podseća na ono vreme kada je Tito putujući po svetu vodio sa sobom čitavu kamarilu uz nekoliko malih diferencija, da ne kažem diferencijalnih nejednačina. Država je tada bila mnogo uticajnija i bogatija a Bravar je imao šlifa i karizmu, dok je drugarica Jovanka, iako je došla od ovaca, bila markantna, da ne kažem lepa žena za razliku od Dragice Nikolić koja takođe dolazi od ovaca, ali joj... JOJ,JoooJ majko mila! Ne bi se moglo reći da je Dragica lepa žena, ali ni Toma nije neki baš naočit muškarac, pa uz njega nekakva lepotica ne bi ni pristajala. Ovako se s pravom može reći da su baš lep par – on kiseo ko kupus iz kace u martu, kad se već uveliko jede mladi luk i druge prolećne salate, ona blago retardirana i ružnjikava. Kombinacija boli glava.
Osim po nivou institucionalnog obrazovanja ni po čemu drugom ne vredi praviti komparaciju između Bravara i Grobara. Bravar se držao i pod stare dane, Toma se drži ali za Dragičinu suknju. Slagali se mi ili ne sa ideološkim predznakom kao neizostavnim pratiocem Titove ličnosti, moramo priznati da je stari ratnik i komunjara prošao sito i rešeto, te je umnogome ličnim zalaganjem, dugogodišnjim ilegalnim partijskim radom i gerilskim tabananjem po šumama i gorama naše zemlje ponosne došao do pozicije na kojoj je bio. Toma u svoju biografiju od borbe jedino može da ubeleži da je eventualno nekada čitao “Borbu”, dok nije otišla u stečaj kao i mnoga druga nekada uspešna preduzeća. Tu je, doduše, i onaj štrajk glađu koji se neslavno završio jer je hteo prevremene izbore. Toliko je patetike bilo uključeno u to njegovo istorijsko gladovanje, da je iako potpuno ubeđen u ispravnost svoje borbe u vidu gladovanja pred kamerama, odlučio da pred Uskrs, kako ne bi bio jedini Srbin koji neće okusiti uskršnje jaje, prekine sa štrajkom. Toma je okusio jaje, ima on i za hemendek, ali zato mi obični čitaoci možemo da hasamo jajca, ili "flojdovski" rečeno da pasemo muda… Toliko se ima i toliko se može. To su sve Tomine borbe i ratovi, jer kao potpredsednik Vlade u vreme NATO agresije nije ni jednom obišao makar neku pozadinsku jedinicu Vojske Jugoslavije na Kosovu i Metohiji, a kamoli da je otišao na Košare ili u Drenicu. Zato je hrabro pozadinski ratovao na slavonskom ratištu 1991, svoje dane provedene u nekom magacinu vojne opreme pokušao je da predstavi kao junačko vojevanje, čak se hvalisao i titulom vojvode koju je stekao na frontu. A kada je hrvatsko pravosuđe počelo da čeprka po njegovoj ratnoj biografiji želeći da podigne optužnicu protiv njega, Toma se probudio iz ratničke letargije i počeo da udara na sva zvona o tome kako ni metka nije opalio, kako se tokom ratnih dejstava u Slavoniji grejao uz intendantski kazan, pa je takvim neveštim pravdanjem zavredeo titulu vojvode od pasulja. To je ujedno i jedina titula koju je ovaj vrli ratnik i intelektualac uistinu regularno stekao. Titula mastera je lažna, pa je krajnje vreme da neko preispita regularnost njegovog predsednikovanja. Kada čak ni hrvatski sudovi, procesuirajući svakog Srbina koji je makar i posredno učestvovao u ratnim dejstvima i koji ima makar pravo srpsko ime, nisu našli nikakvih elemenata za podizanje optužnice protiv Tomislava, jer mu je čak i ime u skladu sa hrvatskom nomenklaturom, master Grobar je hrabro odahnuo i nastavio da se bavi politikom i da se školuje ispisujući, poput Maksima Gorkog, nove i nove stranice opsežnog autobiografskog romana pod nazivom "Moji univerziteti". Kiseo osmeh, držanje kao na parastosu, pogrbljen kao Kvazimodo, podupirač u obliku Dragice – to je danas predsednik Srbije, reprezentativni uzorak koji komanduje oružanom silom i predstavlja nas pred svetom ostavljajući loš utisak o Srbima kao neobrazovanim buzdama i rasterujući poput strašila ono malo stranih investitora spremnih da ulože kod nas neku crkavicu!
Bravar se borio i izborio za sebe i svoje privilegije. Staž partijskog ilegalca, godine robijanja u Lepoglavi i Mariboru, četvorogodišnje potucanje po vukojebinama naše zemlje ponosne nije bilo baš lak I cvećem posut put do Belog dvora i jednog od najcenjenijih državnika u svetu svoje epohe. Ali za Brozovog vakta su i civilizacijske vrednosti u kojima je običan čovek u razvijenim demokratijama već ranije uživao i kod nas došle do izražaja i postale nešto uobičajeno i sasvim normalno. Besplatno školovanje, zdravstvena zaštita dostupna za sve pod jednakim uslovima, radnih mesta kolko ti duša 'oće, radni čovek može da živi od svoje plate, da izdržava porodicu i da zaradi penziju koja će mu omogućiti mirnu starost... rečju, život dostojan čoveka – ta i'te molim vas, to se podrazumevalo! Danas je tako nešto science fiction, a ovi što se navodno bore za nas, pokretanje proizvodnje, nova radna mesta, bolji život, kao svojevremeno Vučić i Toma, od momenta kada ih lakoverni glasači zavedeni demagoškim frazama i ispraznom retorikom, nadajući se da između mnogih zala biraju ono najmanje, dovedu na vlast - počnu da pevaju neku sasvim drugu pesmu.
Kada je, recimo, poštena Tabaković dr Jorgovanka zasela u guvernersku fotelju, počela je kao da priča: jeste da je guvernerska plata velika, smanjiće je te ovo te ono, misli ona na državnu kasu, nije SNS isti ko što su im prethodnici bili… Misli kurac, a možda i misli na kurac, za 600.000 dinara, ne mesečno nego godišnje, i ja bih mislio na šta 'oćeš. Genijalnu Jorgovanku (diplomu ekonomskog fakulteta stekla na prestižnom Prištinskom univerzitetu, poznatom u bivšoj Jugoslaviji po lažiranim indeksima i diplomama, mitu i korupciji, a doktorat je, uz muziku, veselje i prasetinu, slično kao Neša Slina, odbranila na još prestižnijem Edukonsu, novosadskoj varijanti Megatrenda) je pre neku godinu čak i J(u)S-ovac Palma ispreskakao kao dokazanu intelektualku u jednom tv-duelu hvaleći se šta je sve uradio i izgradio u Jagodini, pa je pitao a šta ste konkretno Vi uradili, a ona je odgovorila pa ja sam doktorka ne mogu da radim, a on je rekao pa što ne otvoriste onda bar jednu ordinaciju. Njeno "ordiniranje" u NBS svakog meseca “vredi” cirka 600.000 dinara. Pitam se, uvaženi Čitaoče, obični ili neobični, svejedno, kako neko može da bude toliko đubre da prima toliko bezobrazno VEEELIKU platu u zemlji u kojoj je bukvalno svaki drugi radno sposoban čovek nezaposlen. Dokle će neki mediokriteti da nam prodaju muda za bubrege kao bez njih se ne može, kao oni imaju znanje. Pa unovčite to svoje znanje baveći se privatnim biznisom, okanite se više državnih jasala šesto vam hiljada pokvarenih i bezobraznih majki jebem. Otprilike toliko, šest stotina hiljada raznih političara, kontroverznih biznismena, korumpiranih policajaca i činovničkih pajaca, sudija, profesora i lekara koji primaju mito i dupeuvlaka svih profila treba poslati gde treba i onda bi ova država mogla normalno da funkcioniše. Kako žena sa nedovoljnim bankarskim iskustvom, ograničenih intelektualnih sposobnosti može biti imenovana za guvernera? Bilans uspeha pokazao je da je NBS prošlu godinu završila sa minusom od 44,3 milijarde dinara! Boli me, da izvinete, kurac ko je nedavno upao u Jorgovankinu sobu u Miločeru. Koji kurac ona tamo traži? Možda je to neki njen stari znanac, Šiptar iz Prištine, još iz vremena koje je prethodilo Jorgovankinoj proevropskoj fazi, kada je sledila Šešelja i deklarisala se kao velika Srpkinja. A sada kao vesela udovica Evropejka nema predrasuda pa se u apartmanu renomiranog crnogorskog odmarališta potajno sastaje sa nekim arnautskim divljakom, a kada se sve to neplanirano otkrije onda se inscenira pljačka. Možda i pokušaj silovanja… Nije valjda taj Šiptar osuđen za ratne zločine pa da mora da opslužuje naprednjačke kravetine po kazni. Onda bi u red trebalo da stane i Maja Gojković, koja je tokom svoje političke karijere promenila više stranaka nego okvira za naočare sa staklima debelim poput postolja pivske flaše. Kažu da je korpulentna Maja promenila pet stranaka, ali lično mislim da ih je bilo više, mada mi ne pada na pamet da to istražujem. U više navrata kao dokazana radikalka bila je potpredsednica Skupštine, ministarka, srpska majka (mada nije rađala), gradonačelnica Novog Sada iza koje su ostale nerazjašnjene finansijske afere kao ona sa izmeštanjem lokalne autobuske stanice… Bila je predsednica Narodne partije, nastupala u koaliciji sa Koštunicom i Veljom Ilićem, pristupila sa strankom URS-u, da bi na kraju završila uz nekadašnje partijske kolege u naprednjačkom jatu. Kao vrhunac političke karijere sada predsedava najvišim, zakonodavnim državnim organom. Kada je izabrana za predsednicu Skupštine prateće službe su morale da naruče novu fotelju koja može da izdrži pozamašnu Maju, a mikrofon koji treba da podnese količinu gluposti što ih ova nekadašnja šešeljevka izgovori sa mesta predsedavajućeg nacionalnog Parlamenta još uvek nije izmišljen. Nedavno je ispravljala najškolovanijeg srpskog premijera svih vremena Zorana Živkovića rekavši mu da nije ispravno reći "je l' tako'" nego "da li je tako", na šta joj je ovaj odgovorio da može tako da se kaže i da se to piše JE, pa onda odvojeno L apostrof… Čak je i Zoki “iz Niš sa završenu višu ekonomsku" suštinski obrazovaniji od Maje, no to nije bitno. Bitno je da bivši radikalski trojac drma li drma Srbijom. Grobar predsednik, Žabac premijer, a Ružna Beti prvi čovek ili tačnije prva žena Parlamenta. Sa ovakvim državnim vrhom ne gine nam Evropska unija već početkom narednog milenijuma, kada će Srbiju prilikom prijema tražiti na karti pomoću mikroskopa. Otprilike nešto kao što je Vatikan danas u Rimu, tako će i Srbija biti država koja zahvata najlepše delove Beograda, od Slavije, preko Terazija i Knez Mihailove sve do Kalemegdana u kome će ponovo biti turska posada...
Održane su nedavno dve parade. Parada gejeva i parada vojnika pred Putinom povodom sedam decenija od oslobođenja Beograda. Prva je prošla bez incidenata, huligani ovoga puta nisu tukli pedere i policiju, ali je žandarmerija propisno isprebijala premijerovog brata i njegovo obezbeđenje. Sad, da li je baš sve bilo po propisima, ko se legitimisao ili nije i ko je zloupotrebio i prekoračio ovlašćenja i ne zanima me preterano, time neka se bave nadležni organi. Ali, želja da znam, kao i svi poreski obveznici koji plaćaju obezbeđenje zvaničnika, otkuda Andreju Vučiću službeno obezbeđenje Vlade Republike Srbije neće mi biti ispunjena. Objašnjenje predsednika Vlade da su to njegovi telohranitelji, pripadnici "Kobri", koji su bili u šetnji sa njegovim bratom vređa zdrav razum i inteligenciju. Zašto pripadnici ove elitne jedinice ne rade ono za šta su plaćeni i ne obezbeđuju Aleksandra Vučića nego dokoni šetaju sa njegovim bratom Andrejem? Pod hitno, u tom slučaju, proglasiti ove pripadnike "Kobri" za tehnološki višak!
Vojnu paradu nije uspela da pokvari čak ni kiša, sve je bilo "pod konac" što se tiče učesnika, pripadnika Vojske Srbije, ali se vrhovni komandant Toma nekoliko puta izblamirao obraćajući se ruskom predsedniku nepravilno dekliniranim vokativom sa "Putinu" umesto "Putine", ali to naravno nije ništa novo. Kada je čovek multilingvalan kao Toma ne čudi ako razmišlja na jednom jeziku dok govori drugim i onda naravno "drka pojmovi" kao Vesna Čipčić u serijalu Lude godine. Uz Putina u svojstvu visokog gosta i Tomu u svojstvu domaćina, paradi je prisustvovala i neizostavna Dragica, ovom prilikom, kao domaćica u porodici Nikolić sa dugogodišnjim iskustvom ekonoma, u svojstvu pomoćnika vrhovnog komandanta Oružanih snaga za pozadinu. Da se Toma sve više ponaša kao monarh dokaz je, osim Dragičinog, i prisustvo još jednog Nikolića na svečanoj bini sa visokim zvanicama. Bio je to Tomin i Dragičin unuk. Nije uobičajeno u republikanskom obliku vladavine da se šef države na vojnoj paradi pojavi sa porodicom. Tito je Jovanku vukao svud po svetu, ali je vojnim paradama prisustvovao isključivo sam, u maršalskoj unoformi, iako je Jovanka, kao prekaljena partizanka iz Šeste ličke sa činom majora, sa mnogo više prava od Dragice Nikolić mogla da se popne na binu i pozdravlja vojnike koji paradiraju strojevim korakom. Nemojte se čuditi ako Toma, pošto je već poput kralja sa "prestolonaslednikom" sa svečane tribine pratio vojni defile, jednog dana bude nekog svog potomka proglasio za naslednika na mestu predsednika Republike. To ne bi bio presedan jer takvih slučajeva ima u svetu. Kim Džomg Un predstavlja već treću generaciju koja donosi prosperitet Severnoj Koreji, a zašto Srbija ne bi sledila jedan ovakav eklatantan primer koji narodu donosi dobrobit i boljitak, zašto bismo se ugledali na tradicionalne demokratije…
Na utakmici između nacionalnih fudbalskih selekcija Srbije i Albanije bilo je niz propusta i dogodilo se nekoliko incidenata. Najgore je prošao FSS. Uz kaznu od 100.000 franaka srpskim fudbalerima su, i pored službeno uknjiženog rezultata od 3:0 u njihovu korist jer su albanski reprezentativci odbili da nastave utakmicu, oduzeta tri boda. Evropsko prvenstvo u Francuskoj deluje sve nedostižnije za naš nacionalni tim, ali ovoga puta ne zbog toga što su naši igrači dunsteri nego zbog nesposobnosti državnog aparata da onemogući da najvažnija sporedna stvar na svetu u balkanskom miljeu još jednom dobije političku konotaciju. Zatajile su bezbednosne službe, a srpska policija se pokazala nedoraslom da obezbedi nesmetano odigravanje najobičnije fudbalske utakmice i upad navijača na teren. Dron sa zastavom velike Albanije, kojim je upravljao brat albanskog premijera, mogao je da nosi trista raznih šiljokuraca-palaca. I pored svega toga propusti policije su prošli bez ičije odgovornosti. Ministru Neši Slini svaka čast. On je na dron gledao manje-više blagonaklono ali je oštro osuo paljbu na egzibicionistički ispad jednog navijača koji je upao u direktan prenos i na Javnom servisu pred milionskim auditorijumom izvređao premijera skandirajući u više navrata VUČIĆU PEDERU. Ne znam zašto je to uvredljivo za nekog kao što je Vučić, jer smo već skontali da je on navodno strejt, ali mu to baš ne smeta da preferira podguzne ministarske muve koje mu opsedaju premijersku bulju. Tako se Neša Slina posle afere oko doktorata još jednom izvukao. Jbg, lako je njemu kad je slina. Na ostavku nije ni pomišljao a i premijer nije insistirao na njegovoj odgovornosti zbog niza propusta. Nije Neša, u stvari, kriv što premijer baš voli kad mu Stefanovićeva konstanta, u vidu sluzave materije koju ovaj proizvodi u neograničenim količinama, adekvatno podmazuje čmar dok slinavko vešto posluje svojim nosićem (a i jezikom i ko zna čime sve još) oko njega…
Opet počeli prosvetari da štrajkuju, 'oće da njih izuzmu od najavljenih smanjenja plata koje je Skupština usvojila kao mere štednje. Kažu završili fakultete, a plata im je u proseku 43.000, 47.000, 49.000 dinara... Pojavljuje se u medijima više različitih iznosa, a ja sam, kao Taško Načić, "interesantan" znati kolika je zapravo prosečna plata u prosveti i koliko bi trebalo da vredi rad jednog prosvetara u državi kakva je Srbija. Nisam baš rad da iznosim ovde argumente koji će uvrediti mnoge čitaoce zaposlene u prosveti, svi mi imamo lepo mišljenje o sebi i voleli bismo da ono što radimo bude ne samo plaćeno nego i pozlaćeno, ali... Kada je reč o nastavnom kadru u osnovnom i srednjem obrazovanju, tu su uglavnom zaposleni nekadašnji prosečni i ispodprosečni studenti, oni koji nisu preduzimljivi, nemaju velikih ambicija, ne bave se naučno-istraživačkim radom, nisu preterano inventivni, ne mogu se pohvaliti bogznakakvom kreativnošću potrebnom za neka druga zanimanja... Drugim rečima – oni koji svojim talentom i znanjem nisu u stanju da se izbore za status sa akademskim zvanjem na nekoj prestižnijoj i bolje plaćenoj, ali i mnogo zahtevnijoj poziciji. Takvi poslovi kao što je prosvetarski slabo su plaćeni i u mnogim razvijenim zemljama, jer pružaju priličnu sigurnost u vidu redovnih sinekura, a da pri tom ne nose sa sobom neki rizik i ne zahtevaju preveliko angažovanje u bilo kom smislu. Da ne govorimo o tome da nastavnici nikakvih odgovornosti nemaju za to što nam deca iz škola izlaze funkcionalno nepismena i intelektualno hendikepirana. Kolika je bila plata rudara Željka Miletića, koga su kolege tek posle nekoliko dana potrage uspele da izvuku ispod naslaga uglja koje su ga usmrtile jer je radio u neobezbeđenom delu jame Strmosten rudnika Rembas da bi ti isti nastavnici mogli da sede pokraj toplih radijatora? Hoće li i tim rudarima koji rade u tri smene za platu manju nego što je ona u prosveti biti smanjene zarade usvojenim rebalansom budžeta? Zašto rudniku Rembas fali 200 rudara, dok po kancelarijama sede viškovi polupismenih činovničkih podguznih muva koje veći deo radnog vremena provedu uređujući nokte i popunjavajući tikete za sportsku kladionicu? Da li troje dece pokojnog rudara Željka ima manje prava na igračke, knjige, školovanje, internet, spokojan život od dece jednog drugog Željka, nastavnika istorije u jednoj osnovnoj školi koji tvrdi da je Hitler bio berberin po zanimanju?! Kad malo bolje razmislim možda je čovek i u pravu, valjda je vođa Trećeg Rajha zbog toga onako štucovao brkove.
Nismo svi jednako podneli i ne podnosimo podjednako teret tranzicije. Da li zato jer oni koji rade u javnom sektoru, a čiji se broj neprestano uvećava novim i novim stranačkim zapošljavanjima kako koja politička garnitura preuzme vlast, vrede više od onih drugih iz realnog sektora? Da li je pravedno da postoje dve Srbije (ne računajući tajkune i političku elitu), jedna koja glumi srednju klasu iz neke razvijene, uređene zemlje i ništa je se ne tiče, kao da živimo u Švajcarskoj i druga koja je ponižena i potlačena, bedna i zapostavljena poput parijske kaste u Indiji. Da li je ono što svakoga od nas deli od jada, bede i propasti dudlanje raznim umišljenim vođama i svakojakim vodičima u srpski nacionalni sunovrat, totalnu degradaciju svih ljudskih vrednosti, propast svega na čemu počiva ponos na koji se mi Srbi tako rado pozivamo? Da li neoliberalni koncept, kao vrhunac kapitalističkog ledenog brega, podrazumeva totalni sunovrat čovečanstva i povratak na robovlasničke odnose? Zar nije još kodža Miloš ukinuo feudalizam u Srbiji odbijajući da svojim vojvodama dodeli boljarske titule i podeli im spahiluke? Mnoge su razvijene države potpuno odustale od neoliberalnog eksperimenta, ali se političarsko-tajkunsko-činovničkoj srpskoj oligarhiji ne odustaje od "ko šta do'vati" privilegija, utemeljenih na kumovsko-burazersko-poltronskim odnosima kao osnovu za gaženje i srozavanje one druge, većinske Srbije. Srbija hoće u evropsku porodicu, ali se srpska oligarhija ponaša potpuno anahrono kao da vlada nekim srednjovekovnim feudom.
Ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja drug Julin najavljuje da će svi radno sposobni korisnici socijalne pomoći morati ubuduće da zarade prinadležnosti koje primaju iz budžeta. Još jedan degen koji vređa common sense. Elementarno dostojanstvo svakog pristojnog čoveka koji je prinuđen da se hrani u narodnoj kuhinji i da prima nekoliko hiljadarki na ime socijalne pomoći ionako je narušeno. Mnogi vredni, pa ako hoćete i obrazovani ljudi, postali su socijalni slučajevi jer su ih taj isti Julin, njegova bivša šefica Baba Jula, njegov sadašnji šef Vučić i još neki jahači srpske apokalipse ostavili bez posla! Najpre kurčenjem pred celim svetom zbog čega smo kažnjeni dugogodišnjim ekonomskim sankcijama, potom sumnjivim privatizacijama onoga što je nakon tih sankcija ostalo i enormnim ličnim bogaćenjem i na kraju najvulgarnijom, štajgerskom prostitucijom sa svetskim moćnicima primanjem u sve rupe i sramnom izdajom srpskih nacionalnih interesa... Dakle(m), ti ljudi su socijalni slučajevi upravo zato jer nemaju posao. Zaposlite ih, dajte im minimalnu platu i platite im doprinose, a nemojte ih terati da se trte po ulicama i da sakupljaju opuške cigareta koje bacaju kšatrije i bramani. Šta kada završe sa sakupljanjem opušaka? Da li smo onda promenili nešto, pokrenuli proizvodnju, uvećali BDP? Tačno da ima zloupotreba, da pojedinci primaju socijalnu pomoć mada im nije neophodna, ali gde ih nema... Poznato je da riba od glave smrdi, pa počnite da čistite odozgo, smanjujte plate i druge rashode u javnom sektoru, velike penzije onima koji su čitav život bili plaćeni za svoj nerad, otpuštajte činovničku gamad... Tačno je da neki primaju socijalnu pomoć, ali i pored toga rade na crno... Umobolni druže Julin, može li neko da živi i izdržava porodicu sa 5.000 dinara koje mu udeli država?!
Naročito je zanimljiv predlog koji se pojavio u nekim satiričnim portalima da čak i deca čiji roditelji primaju dečji dodatak treba da se radno angažuju i odrade to što država isplaćuje njihovim siromašnim roditeljima kako bi ih hranili, oblačili, školovali... Ovakve predloge koji služe za zasmevanje ovog tužnog i nesrećnog naroda treba sasvim ozbiljno razmotriti! Nametati poslove deci u formi imperativa kada NSZ ne zna koliko nezaposlenih ima na evidenciji čini se kao idealno rešenje za izlazak iz krize. A koliko je tek nezaposlenih koji nisu prijavljeni biroima za zapošljavanje jer su uvideli da biti na njihovom spisku praktično ne znači ništa. Zato, druže ministre, ako već imate kakvog posla ta nemojte ga davati roditeljima, nametnite ga školarcima i pošteno im platite za to. Došlo je, dakle(m), vreme da pravimo diferencijaciju ne samo među odraslima nego i među decom, pa da pored odraslih građana drugog reda imamo i decu drugog reda. Ta su deca, dragi druže Julin, već dovoljno hendikepirana, roditelji nisu u stanju da im omoguće ekskurzije, zimovanja, letovanja, firmiranu garderobu... Zašto onda i ona ne bi sakupljala vaše pikavce i tako od malih nogu bila podvrgnuta podsmehu i preziru svojih vršnjaka?
O, Veliki Savaote, gde ja to živim? Da li sam daltonista? Možda nisam u stanju da vidim da u Srbiji, kao u Južnoafričkoj Republici, žive belci i crnci, pa je politika rasističkog aparthejda, koju je ova država pre izvesnog vremena napustila, kod nas neminovnost. Zaista je groteskno da uvođenje segregacije bude inicirano od jednog levičara. Lažnog levičara, još jedne u nizu podguznih Vučićevih muva. Da li je sledeća faza obaveza diskriminisanih da nose žute trake sa Davidovom zvezdom? Da li nam na mala vrata uvodite fašističku diktaturu, druže Julin? Zar ne proslavismo onomad vojnom paradom oslobođenje glavnog nam grada od fašističke okupacije? "Udelili" ste tom prilikom i ulice Peku i Koči, ne znam šta bi vam legendarni partizanski komandanti na ovo rekli... Verovatno da bi Beograd valjalo ponovo osloboditi! Problem je, međutim, što to nema ko da uradi jer su se Peko i Koča upokojili, a Prle i Tihi su u penziji...
Gostujući pre nekoliko dana u Pinkovom jutarnjem programu drug Julin se pohvalio da po prvi put posle ne znam koliko godina imamo pad nezaposlenosti. Pošto je zakonom zabranjeno zapošljavanje u javnom sektoru, otkuda sad porast broja zaposlenih kada znamo da nema novih investicija, da u Srbiji faktički ne radi ni ono što formalno radi?! Kaže drug Julin bili su ažurni inspektori za rad pa su obilazeći privatna preduzeća zatekli 14.063 neprijavljena radnika koje su poslodavci morali da prijave. Drug Julin je rekao doslovno: četrnaest hiljada nula šezdeset tri radnika! U više navrata drug Julin je ponovio četrnaest hiljada nula šezdeset tri radnika. Nepismeni ministre, dobro je da su ti radnici konačno dobili penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje, ali šta znači to četrnaest hiljada nula šezdeset tri? Valjda se kaže četrnaest hiljada šezdeset tri! Da li to znači da su ti podmitljivi inspektori (još mnogo radnika radi već godinama na crno, ali tajkuni plaćaju inspektorima reket da zaobilaze njihove firme) zatekli četrnaest hiljada neprijavljenih nula i samo šezdeset tri radnika? Radnici su za vas nula, druže Julin! Kvazi levičaru! Moralna nulo, da bi NULO! Nula je broj bez veličine osim kada opisuje čoveka, reče neko, jer tada može da bude baš velika...
Dokle će više ovaj narod da naseda na klasičnu zamenu teza? Umesto da kaže: da, ponovo zapošljavamo stranačke kadrove u javnom sektoru iako je to zakonom zabranjeno, mi smo doneli taj zakon da bismo mogli da zapošljavamo koga mi hoćemo, bez konkursa i poštovanja bilo kakve procedure, Julin hvali učinak pokvarenih inspektora svog ministarstva. Svako malo pa ode u poplavljena područja, odveze se službenim mercedesom, obuče majicu sa Če Gevarinim likom i nov novcijati radnički kombinezon. Teget pantalone sa tregerima bez i jedne jedine mrlje i bilo kakvih tragova rada služe mu samo da ga slikaju tv-kamere. Drug Julin je u svemu bledunjava, neuverljiva kopija, pa i u ovakvom načinu odevanja koji je bio krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog veka hit među francuskim salonskim levičarima. O jednom od njih, čuvenom slikaru ekspresionisti Bernaru Bifeu, pisao je i Momo Kapor u svom prvom, kultnom romanu "Foliranti". Kaporovi su "Foliranti" pročitani davno, krajnje je vreme da ovaj narod pročita i ove mnogo opasnije, prevejane folirante, salonske desničare i levičare koji danas udruženim snagama vladaju onim što je ostalo od Srbije. I od Srba.
Facebook stranica Običan čitalac:
Нема коментара:
Постави коментар