четвртак, 24. октобар 2013.

Čmar Evrope





Gost Ivana Ivanovića bila je Deni Klajn, pevačica grupe „Vaja kon Dios“. Žena uopšte nije nabeđena zvezda, ponaša se sasvim normalno iako ima planetarnu popularnost, za razliku od naših "internih" kokošaka koje se kite paunovim perjem, ali se šepure kao ćurke. Kad smo već otvorili "ornitološko pitanje", ružno pače se, u Andersenovoj bajci, pretvara u predivnog labuda, ali, recimo, domaćoj samoproklamovanoj zvezdi  JK, iako ume da „koristi svih šest padeža srpskog jezika“ (ej šest, kako sama tvrdi, možda je ona Rimljanka, reinkarnirala il' tako nešto, pa "otišla u ablativ" sa sve latinskom konverzacijom koju mi obični smrtnici i obični Srbi, da ne kažem obični čitaoci ne razumemo) i ne ume da peva, baš kao ni labud, to nikako ne polazi za rukom. Ne pomažu silikoni ni botoksi, ružno pače ostaje ružno pače... Deni Klajn odlično nosi svoje godine, nema na sebi veštačkih "elemenata", osim možda zuba, peva kao slavuj, no i pored toga je na oproštajnoj turneji. Treba otići kada si u zenitu slave, da obožavaoci mogu da te pamte po pravoj, istinskoj energiji na koncertu, kaže Deni. Srećno, Deni, volećemo te i slušati i dalje, čak i mi koji nismo bili u mogućnosti da pogledamo tvoj koncert. Za razliku od nje, Jeca Peca što voli da se k...urči kako je lepa i pametna - nema nameru da ode, rešila je da istraje iako peva upravo onako kao što izgleda – kao ružno pače... Pošto je zbog svog pevačkog "talenta" stalno na udaru kolega, stručne javnosti i običnih ljubitelja muzike,  tužila je Seku, Lukasa i Ivanovića zbog napada na njen „lik i delo“ (tako bar glasi saopštenje njenog PR tima – čuj “tima”). Ne znam kako misli da ih dobije na sudu? “Lik” joj i nije neki, sama ga je kreirala uz pomoć majke prirode koja baš i nije bila darežljiva prema njoj kada je delila lepotu i pamet (naravno i glas), uz izdašne “donacije” raznih problematičnih "junaka" iz podzemlja (tipa Ćanda) koji nisu štedeli na silikonima za “slatku malu” i mama Divne koja izgibe na Farmi trudeći se da ubedi ostale farmere kako joj je ćerka zvezda, nevina i poštena... Valjda je povukla na mamu, koja se hvali trideset godina mlađim ljubavnikom... Ne znam šta je mlađanog Romea muslimanske veroispovesti privuklo vremešnoj i pozamašnoj gospođi Karleuši, osim možda to što je Jelenina mama i što je  jedna od retkih vlaških pica koje bi se podale nekom balijskom zevzeku, pa bio on i neznamkoliko desetina godina mlađi… Šalim se, naravno, nisu naše devojke i žene imune ni na muslimansku, ni na bilo koju drugu kitu, čak prema nekim istraživanjima Srpkinje spadaju u grupu žena koje veoma lako stupaju u veze sa strancima, nego je verovatno u pitanju nekakav gabor-poletarac koga vršnjakinje ne primećuju, pa je utehu morao da potraži ne u teta Karleušinom (ona je trenutno zauzeta u emotivno-intelektualnoj vezi sa osrednjim fudbalerom i velikim genijalcem Tošićem; mada to i ne mora da bude prepreka kada je Jecika u pitanju, bila je ona u braku i sa jednim od mlađanih Karića, pa je…) nego u baka Karleušinom zagrljaju. Ili je, jednostavno, u pitanju neki iskompleksirani edipovac, kome umesto devojačkih grudi treba mamina sisa. Da ne nagađamo, ostavimo lepuškastoj bakici, elegantno popunjenoj Divni da se sama izjasni o tome, možda uskoro napiše i knjigu… Roman, tako nešto… 

Ionako smo izloženi poplavi loših knjiga iz pera raznoraznih domaćih zvezda i zvezdica kojima pomenuta Deni Klajn nije ni do kolena. Danas se u Srbiji popularan pisac postaje obrnutim redosledom – morate najpre postati poznati u nekoj drugoj oblasti, pa tek onda početi sa pisanjem. Mala je verovatnoća da će neko uzeti da pročita vašu knjigu, pa bila ona u rangu Andrićeve “Proklete avlije” (ako je ikako moguće dostići taj nivo), ukoliko iza sebe nemate neko zvučno ime koje ste izgradili na polju neke druge kreativne profesije, recimo kao sponzoruša iliti starleta modernim žargonom rečeno, namiguša iliti koketa, devojka za sve i svakog iliti… Najčitaniji srpski pisci danas nisu Basara, Gatalica, Pištalo, Stojiljković, Velikić, Arsenijević nego Dedić Milojević, Bjelica, Radusinović, Bulić, Baćić Alimpić, Bobić Mojsilović, Štrljić i ine (uglavnom ženske) persone, koje iza sebe imaju karijere tabloidnih novinara, glumaca u pokušaju, amatera u raznim profesijama... Tako vam je to. Bilo šta da radite, najbolje ćete u nekoj profesiji danas proći kao amater, pa i u književničkoj. Državu nam vode političari amateri, još od Miloševića koji je javno tvrdio da nije profesionalni političar, pa do Tome Grobara. Ovaj potonji je u sedmoj deceniji završio master studije, pa sad trenutno odrađuje pripravnički na mestu predsednika Republike (o čemu sam već pisao u jednom od prethodnih blog-postova, da se ne ponavljam…) i “snima” koje bi specijalističke studije mogao da upiše, kako bi uspešno priveo kraju doktorsku disertaciju pod radnim naslovom “Sahranjivanje Srbije”. Lako je Tomi, ide mu škola pa to ti je, pa kada on kao amater može da obavlja najvišu funkciju u državi, što bi onda Jeciki kao zvezdi (po vokaciji) bilo zabranjeno da se amaterski bavi pevanjem ili profesionalno književnošću kada već zna “svih šest padeža”, za razliku od pomenute bulumente koja jedva da koristi tri-četiri, šteta bi bila da toliko znanje propada neiskorišćeno… Ili njenoj mami Divni – em je bivša novinarka, em ima mladog ljubavnika, imala bi zaista o čemu da piše. Paradoksalno je da gospođa Divna ima fobiju od kokošaka i drugih pernatih stvorenja, nešto kao ornitofobiju, kako se to već zove, ali se zato od patke ne plaši. Naprotiv, spremna je u svakom trenutku, kao i zvezda Jecika, da se uhvati u koštac i sa najvećom patkom, pogotovo ako je mlada… Zato joj predlažem ovom prilikom da svoj budući horor-bestseler, po ugledu na Hičkoka (on je o pticama snimio film sa horor motivima, al' nema veze – za film su potrebni čitavi timovi saradnika, za knjigu je dovoljno poznavanje “svih šest” padeža, burna prošlost, laptop, malo vremena – recimo dva-tri slobodna popodneva i malo dobre volje…) posveti pticama i da ga nazove “Strašna priča o pilećem mozgu i dugačkoj patki”… A može horor da bude samo u nagoveštaju, pa da se knjiga nazove, recimo: “Jecika je slatka ko obrezana patka”! 

A kod Jovane i Srđana u Pinkovom jutarnjem programu gost je onomad bio kontroverzni pisac  Marko Vidojković. Književna publika uglavnom nije ravnodušna prema njegovim knjigama – malo je onih koji će njegova dela oceniti kao osrednja, uglavnom je odnos čitalaca prema delima ovog pisca izražen amplitudama - od slepog obožavanja do potpunog omalovažavanja… Treba, naravno, imati u vidu i nesebični Vidojkovićev doprinos svemu tome, jer je još na  početku karijere izjavio da je srpska književnost spala na najniže grane onog trenutka kada su nazovi ugledni izdavači počeli da objavljuju njegova dela… Negativna reklama, antireklama je uvek bolja od klasične afirmativne reklame, Vidojković je valjda svestan toga. Iako panker po muzičko-životnom opredeljenju, izgleda da u slobodno vreme sluša ponekad  Jeciku i njen hit “Ko je ova slatka mala koja živi od skandala...”.  Sladak je “mali” Marko, zna veoma dobro da danas skandalozno povlačenje po tabloidima i na netu može na bilo kom polju “javnih radova”, pa i u književnosti, da donese mnogo više nego odlično napisana ali loše marketinški ispraćena knjiga… Nemam neko profilisano mišljenje o Vidojkovićevom opusu, ali sam, kao običan čitalac, možda ipak više sklon tome da njegova dela svrstam u onu kategoriju "smuti pa prospi". Nisam bio oduševljen  romanom “Hoću da mi se nešto lepo desi odmah”, pa druge njegove knjige nisam ni pročitao, ali sam zato bio i više nego oduševljen njegovim nastupom na Mitrovićevoj televiziji. Svejedno da li je Marko bio utripovan ili ne (milsim da nije, ipak je  bilo isuviše rano), da li je nastupio zaista iskreno ili je njegovo gostovanje opet bilo u službi  negativne samoreklame uoči Sajma knjiga, on je neuvijeno, eksplicitno, pankersko-beogradskim slengom,  isprozivao celu aktuelnu političku nomenklaturu. Ne libeći se da kaže za svakog ponaosob, počev od Ivice i vice-Marice, pa preko Dinkića do… ono što svi znaju o njima, ali ne smeju javno da kažu, Vidojković je samo potvrdio reputaciju glasa savesti (možda čak i razuma) koju uživa u moralno posrnulnom srpskom društvu. Jovana i Srđan su se našli u neobranom grožđu, nisu znali kako da reaguju u određenim situacijama kada je Marko krenuo da sastavlja prste i gestikulira imitirajući patetičnog pozera Vučića i da pominje razne afere domaćih političara začinjavajući sve to sočnim psovkama… Pokušaću da opišem kako je otprilike sve to izgledalo, a ako vas mrzi da čitate moje dosadno parafraziranje Markovog diskursa, imate snimak na Jutjubu, pa pogledajte Vidojkovićevo prelistavanje štampe sa Jovanom i Srđanom.

Dakle(m), Vidojković je, sastavljajući vrhove prstiju poput Vučića, ustvrdio da je SNS čisto američka tvorevina nastala volšebnim odvajanjem od Šešelja, sa ciljem da se stvori i ozakoni nezavisna šiptarska država na Kosovu. Na konstataciju voditelja da je Dačić izjavio da je Kosovo njegovo jer je tamo rođen, Vidojković je uzvratio smejući se da je Dačićevo pre svega koferče u “kome treba videti koliko ima love”, a da je Kosovo šiptarsko od '99. godine, kada su im ga Ameri bombardovanjem izborili, a da mi samo glumimo nekakvu državu na Kosovu, skupljanjem ruku ili kako god...

Iz zemlje je, tvrdi Marko Vidojković, od 2000. godine do sada, dok su nas zamajavali besmislenim pričama o Kosovu, izneta 51 milijarda dolara sumnjivim privatizacijama. "Da se samo nije kralo mi ne bismo bili ni u spoljnom dugu koji iznosi tričavih 25 milijardi." Plate postoje samo u javnom sektoru, penzionera i nezaposlenih je više nego građana Srbije, partokratija je gora nego u vreme SK... 

O Dinkićevom saslušanju u policiji u vezi sa privatizacijom Nacionalne štedionice, Vidojković je rekao da ovde najpre policija treba da sasluša i uhapsi samu sebe a potom sve političare, pa kada svi oni budu u zatvoru da napravimo novu policiju i novu državu. Dinkić je na Kipru, zajedno sa Đinđićem, krio staru Slobinu deviznu štednju, pa su te pare posle preko Hipo Alpe Adria banke, o čemu je u Hrvatskoj pisao Domagoj Margetić, završile… Čuj, "Dinkić kao u policiji, a on ladno ima policijsku značku, jer je podjednako lopov i kriminalac kao i bilo koji pripadnik policije…"

Na pitanje šta je to što bi voleo da vidi pošto uvek kritikuje svaku vladajuću garnituru, on je odgovorio da bi najbolje bilo legalizovati marihuanu, jer je to jedini izlaz za ovu zemlju i njene do ivice ludila dovedene građane, ili, kao alternativa, da se svakom radno sposobnom, bez obzira na to da li je zaposlen ili ne, da dva i po soma plate, može i dolara il' franaka il' tako neke bedne valute, pa onda neka svako sam odluči čime će se baviti. Trebaju ti "jebene pare da napišeš i knjigu čak, ne živi se od vazduha koji je ionako zagađen, a čak i voda se plaća, pa neka tako Vučić uradi (opet je zauzeo karakterističnu pozu sa vrhovima prstiju i patetičnim pogledom čelično-buljavo-žabljih očiju) i onda ću ja da kažem: e, ovaj je car, a pošto se to nikada neće desiti, onda ću ja da serem protiv svake vlade."

Na kraju je Marko Vidojković, pisac i panker, konstatovao nešto kao: "Zato je Švajcarska Švajcarska, Danska Danska, Švedska Švedska, a mi smo čmar Evrope!"

Kad smo već kod čmara, valjalo bi pomenuti da je u Crnoj Gori po drugi put organizovan  Prajd,  nakon letošnjeg budvanskog ovoga puta u Podgorici. Bilo je 200 pripadnika LGBT populacije (prema nekim izvorima samo 100), oko 2000 policajaca i tek nešto malo manje huligana - cirka 1500. Najbolje i najbezbolnije su prošli oni kojih je bilo najmanje i oko kojih se i digla tolika halabuka, pa im je čak i mitropolit Amfilohije uputio otvoreno pismo. Evidentno da su crnogorski skinhedsi pokušali da kopiraju srpske i da razbucaju bal pedera, ali im to očigledno nije pošlo za rukom. Bacili su po neku kamenicu, policija je ispalila nekoliko patrona sa suzavcem, bilo je nekoliko razbijenih glava i to je to… Mislim da se i suviše velika pažnja pridaje ovakvim događajima, očigledno da mladi ljudi sa martinkama, ošišani do glave, obučeni u američke i druge zastave sa kukastim krstovima nemaju pametnija posla (jer su nezaposleni, nezadovoljni i puni negativne energije), pa im smetaju pederi. Ovakve manifestacije treba primiti potpuno normalno, na primer kao protest malinara jer im ne odgovara cena maline od, recimo, 170 dinara pa traže da ona bude 300. Onda oni izađu na ulice, demonstriraju pred zgradom Vlade, blokiraju saobraćaj... Kao da smo mi ostali koji ne uzgajamo maline krivi onima koji ih uzgajaju i pritom odlično profitiraju baveći se ovom granom voćarstva što je cena takva jer je diktiraju tržišne zakonitosti ponude i potražnje. Neko će reći da to nije baš isto, da homoseksualcima nije zabranjeno da se karaju u bulju ako to vole, Bože moj – analni seks danas upražnjavaju i mnogi mešoviti parovi, ali da svoju pripadnost LGBT populaciji ne treba da ispoljavaju javno. Pa, ni malinari kojima nikada nije dosta para nije baš da nemaju 'leba da jedu, nisu gladni, goli i bosi, pa zatvore nekoliko glavnih ulica u Beogradu usred bela dana kako bi skrenuli pažnju na sebe i na svoj problem koji je samo njihov problem… O.K, rade oni, muče se, ovo-ono, ali rade i drugi, ne zarađuju ni približno toliko koliko zarade uzgajivači maline, pa ne izlaze na ulice…   Analogija postoji, i jedni i drugi javno demonstriraju i traže neka prava koja već imaju, žele da budu u centru pažnje i da skrenu pozornost javnosti na sebe. To mu onda dođe potpuno isto – ne karaju se samo pederi i ne rade samo malinari -  zašto onda, kao što razumemo (ne)opravdane zahteve malinara, ne bismo bili liberalni i prema učesnicima  Gej parade, pustili pedere i ostale koji nisu strejt da se malo prošetaju, evropski zvaničnici nam daju pozitivnu ocenu i mirna Bačka… Ovako se samo diže bespotrebna halabuka koja ide na ruku i pederima i Vladi i EU, samo ne običnim građanima. Ovi prvi postižu svoj cilj – čuje se i bruji o njima i pridaje im se daleko veći značaj od onog koji uistinu imaju; Vladi cela ta “pederska priča” dobro dođe da se stekne utisak kako kao nešto radi, da zamajava javnost potpuno nebitnim stvarima kao što je nečije seksualno opredeljenje i tako skrene pažnju sa istinskih problema; a EU ima odličan povod da nam udara packe i proziva nas da nismo dovoljno liberalni i demokratični jer ne poštujemo ljudska prava i tuđu posebnost.

Nekoliko dana pre održavanja podgoričke Parade mitropolit crnogorsko-primorski i arhiepiskop cetinjski, njegovo visokopreosveštenstvo gospodin Amfilohije (ovaj ima više titula nego etiopijski car Hajle Selasije svojevremeno), koga inače cenim kao istinskog i iskrenog Srbina,  oglašavajući se povodom Prajda potpuno je nepotrebno, kad mu vreme nije, neprimereno svešteničkoj odori i arhijerejskom zvanju, dolivao ulje na vatru poručujući da sve što postoji, postoji da bi donelo ploda, a polni nagon je “đetorodni nagon”, dok je “gejstvo” protivprirodni blud i greh kao svaki drugi. Paradu ponosa nazvati paradom bestidnosti "jer greh proglašava za vrlinu, a čovekomržnju za čovekoljublje" je možda moguće ukoliko niste javna ličnost koja pritom nosi mantiju i sedi na tronu vladike Rada i Svetog Petra Cetinjskog. Oprostite, visokopreosvećeni, a kako nazivate bludne radnje  Vaše arhijerejske sabraće, umirovljenog vladike zvorničko-tuzlanskog Vasilija Kačavende i vladike vranjskog Pahomija? Kada se vladike SPC tako ponašaju, živeći navodno u celibatu, šta tek onda treba reći o nižem sveštenstvu, da ne navodim more i more primera, o tome bi valjalo napisati posebnu kolumnu. Nisam primetio da ste  osudili razvrat nekih arhijereja SPC, ili da ste se, recimo, oglasili povodom bludničenja sa maloletnicima starešine manastira Hopovo na Fruškoj gori pre nekoliko godina… Dosta je licemerja, preosvećeni, Hristos je davno rekao u besedi na Gori u paraboli o trunu i brvnu, da treba paziti kada sudimo drugima. Znate Vi to bolje od mene, malog i ubogog raba Božjeg Običnog čitaoca, visokopreosvećeni… Ako ste se ugledali na svog šefa, njegovu svetost patrijarha Irineja, koji se takođe oglašavao u vezi sa otkazanom Paradom ponosa u Srbiji,  rekavši da na sve to gleda crno da crnje ne može od toga biti, onda znajte da on, u odnosu na blaženopočivšeg patrijarha Pavla, među vernicima (mislim prevashodno na laike, jer sveštenstvo poštuje hijerarhiju i šefove, kao i vojska epolete) ne uživa nikakav ugled. Zovu ga “Patrijarh doo”. Šta mislite zbog čega? Svaka izgovorena pridika od strane patrijarha Irineja stoga nema nikakvu moralnu težinu, pa njegovo: "Čega se pametan stidi, time se budala ponosi" upućeno pederima, shvatam kao samo još jednu nesmotrenu i ishitrenu izjavu (kao, uostalom, nedavno u Rusiji), dok mu se drugačije ne naredi od strane državne vrhuške koja po instrukcije odlazi u američku, eventualno u nemačku ambasadu. Baš kao i povodom Briselskih sporazuma - od teatralne izvedbe za javnost u vidu molitve pojedinih vladika za upokojenje Vlade i Skupštine zbog izdaje državnih interesa i "priznanja" Kosova pre nekoliko meseci do sadašnjeg zvaničnog stava SPC, identičnog onom koji proklamuju Grobar, Ivica i vice-Marica – da kosovski Srbi svakako  treba da izađu na novembarske  izbore u organizaciji države Kosovo! 

Sada malo o nekim lepšim temama – u Beogradu je svečano otvoren međunarodni Sajam knjiga na dan oslobođenja u Drugom svetskom ratu, praznik za nas – obične i neobične čitaoce, svejedno… Istog dana umrla je i drugarica Jovanka, to baš i ne spada u neke lepe stvari, ali je bar budžet Republike Srbije rasterećen debele apanaže koja je godinama isplaćivana Titovoj udovici, za koju su neki dežurni "altruisti" (i sami puni para do kojih su došli na "volšeban" način) tvrdili da živi u krajnjoj bedi, u ruiniranoj državnoj vili od nekoliko stotina kvadrata. Njena sahrana podignuta je na državni nivo, valjda zato što joj je suprug bio grobar Srbije, baš kao i aktuelni predsednik Nikolić. Kad malo bolje razmislim, aktuelna srpska prva dama Dragica Nikolić donekle je slična ovoj kršnoj, polupismenoj Ličanki, poslednjoj u nizu Titovih izabranica. Priča se da je, obilazeći neku muzejsku postavku, Tomina lepša polovina sa pažnjom i "znalački" uzimala vredne eksponate u ruke, kako bi ih bolje pogledala i proučila (nisu doduše bili falusnog oblika). Upozorenje kustosima: ubuduće prvo zaključajte artefakte u staklene vitrine, pa tek onda pozovite Dragicu da svečano otvori neku novu izložbu ili da bude specijalni gost, ali obavezno proverite da li sa sobom nije ponela… čekić! Jbt, sve za kulturu... Ajd’ zdravo, odo’ da gledam Farmu, možda iznenađenje bude neko novo ubacivanje, možda prva dama uđe na farmu jer joj je izgleda tu mesto – uz Zoricu Marković, Ekrema Jevrića i Jelenu Golubović. Srbija je ovo, brale, Srbija…

Facebook stranica Običan čitalac:
https://www.facebook.com/pages/Običan-Čitalac/360037144098728

1 коментар:

  1. Интересантно, али предугачко!
    Скрати мало, или подели на више делова!

    ОдговориИзбриши