недеља, 17. март 2013.

Muke po običnom čitaocu





Svakodnevni život  običnog, malog čoveka (pa i običnog čitaoca, ako hoćete) u državi Srbiji je prava mizerija. Evo, recimo, šta mi onomad ispriča uz kaficu jedan prijatelj, takođe običan čitalac. Čovek je član jedne gradske biblioteke, nije samo godinu dana i nije drug član kao Radovan III, nemojte izvoditi pogrešne i preuranjene zaključke. Čovek je običan, najobičniji član najobičnije palanačke biblioteke.

Pođem, veli,  onomad do biblioteke da vratim neke knjige koje sam čitao i jedan gospodin, verovatno neobičan čitalac, ispred mene vraća "Veliki rat", najnoviji roman Aleksandra Gatalice, koji je autoru doneo Ninovu nagradu. Odlično, pomislim, to je sad hit, baš sam naleteo u pravom trenutku, uzeću da pročitam. To je ravno dobitku na lutriji. Lakše ćete pronaći sto evra na ulici nego nova izdanja domaćih pisaca u provincijskim bibliotekama. Onaj gospodin nikako da vrati Gatalicu, velika knjiga - Veliki rat, pa, valjda zbog toga i veliki posao za dežurnog bibliotekara. Domunđavaju se i došaptavaju neuobičajeno dugo. Izgleda da je ovaj, ispostaviće se zaista neobični čitalac,  zainteresovan isključivo za aktuelna izdanja. Bibliotekar mu odnekud ispod stola vadi sve same nove, neotvorene knjige. Ni nalik ovima do kojih ja dolazim, istanjenih i umrljanih korica, listova izgužvanih i očerupanih kao perje tek zaklane kokoši.. Dok sam tako zabezeknuto i iznenađeno gledao u one sjajne,  friške, meni nedostupne, na štamparsku boju i knjigovezački lepak namirisane knjige, nestade nekuda bez traga  roman Aleksandra Gatalice, kao da ga nije ni bilo na onom pultu. Izgleda da ga je, najednom ažurni,  bibliotekar brže-bolje smandrljao u istu onu fioku iz koje je vadio ekskluzivnu literaturu za neobičnog čitaoca. A taj se čovek, rekao bih,   ni po čemu nije razlikovao od mene - imao je glavu, đozluke na vrh nosa, dve ruke, dve noge, pristojno, čak savim prosečno obučen... Ali, oćeš, vidiš kako prvi utisak i te kako može da prevari!
Nisam želeo da dovodim bibliotekara u neprijatnu situaciju, znamo se već godinama, a nisam siguran ni koliko bih delikatno odreagovao ako bi mi kojim slučajem odgovorio da su svi primerci "Velikog rata" Aleksandra Gatalice trenutno na čitanju. Dograbio sam prvu knjigu sa najbliže police, popunio revers i kao furija izleteo iz biblioteke. Tek sam kasnije video da sam se dohvatio Markesovog romana "Sto godina samoće", koji sam bar dva puta čitao...

Šta ćeš, tako ti je to kad si samo običan čitalac, pokušao sam nevešto  da oraspoložim prijatelja. Pošto nisam neki majstor  oprobanog recepta za utehu  u vidu prijateljskog lupkanja po ramenu, rešio sam da sa njim i sa svim ostalim običnim čitaocima podelim dva svoja komentara koja sam nedavno objavio na blogu Vedrane Rudan. Za razliku od serije blog-postova koje sam pod nazivom "Komentari koje su pojeli skakavci" transkribovao u originalu, ova sam dva teksta neznatno modifikovao kako bih uobličio današnju priču.

Bili ste, pretpostavljam, nebrojeno puta u poziciji da vam se dese neprijatnosti slične ovima koje je doživeo moj prijatelj. Hajde ovo u biblioteci, od toga ne zavisi nikome život. Ali, dešava se da se ignorišu ozbiljni pozivi hitnoj pomoći, dežurni operater je neljubazan i spušta slušalicu, najbanalniji lekarski pregled nemoguće je obaviti bez zakazivanja, oboleli od najtežih bolesti nemaju adekvatan tretman i negu. Sudovi i policija su nam korumpirani, školstvo u haosu i rasulu, nastavnici vazda pametni i vazda nezadovoljni svojim platama, a proizvode potpuno neupotrebljive kadrove. Centri za socijalni rad, NSZ i ostali koji bi trebalo da se bave najugroženijim delom populacije služe za zabavu i animaciju. Koga su oni nahranili i zaposlili? Čak se priča da ako hoćete  pouzdano da dobijete subvenciju za samozapošljavanje, date kome treba dvadeset posto iznosa koji se isplaćuje i stvar je sređena...


Riba od glave smrdi, državni vrh nam je takav kakav je, pa se onda ne treba čuditi ni tome kako se ponašaju niži državni činovnici. Najgore je u celoj toj priči što se od državnih činovnika polako ali sigurno stvara privilegovani i povlašćeni sloj. Prvo, da biste dobili državnu službu - nije bitno da li je u pitanju zdravstvo, školstvo, sudstvo, policija, uprava, pošta, železnica – ili morate biti “drug član” (dakle, partijska pripadnost), ili morate imati bliske familijarne veze sa personom koja je nadležna za prijem u radni odnos (najbolje pomažu tetke, strine, ujne – dakle, nepotizam) ili, jednostavno, morate imati dovoljno para da “kupite” radno mesto (“mitologija”, ali ne grčka). Mada, po mom skromnom mišljenju najdelotvornija varijanta je kombinacija sva tri pomenuta načina.

E, onda lepo uzjašete Srbijicu i niko vas do penzije ne dira, jedino možete da avanzujete… Kao državni činovnik teško da možete biti proglašeni tehnološkim viškom… sleduje vas godišnji odmor sa sve subotama i nedeljama mesec i po do dva… sleduju vas plaćeni , a neradni dani tokom državnih praznika… plata svakog prvog i petnaestog u mesecu (i to kakva – za zemlju Srbiju u kojoj je radnička klasa izumrla poput dinosaurusa i u kojoj se praktično ništa ne proizvodi)… Doprinosi za socijalno i zdravstveno redovno vam se uplaćuju…. čim malo kinete, a vi kod lekara da vam otvori bolovanje… ako radite sat vremena, a niste popili kafu ili makar napravili cigaret-pauzu, vi odmah kukate kako je to nesnosno i kako pogiboste od posla, a tako malo ste plaćeni… kada vam dođe stranka, vi joj prvo zavirite u kesu šta vam je donela, pa je tek onda pustite u kancelariju (ne mora kesa sa kafom i pićima – bolje koverat sa evrićima, lakši je,  može u džep da stane, a da niko ne vidi)…


A ako niste u državnoj službi, onda berite kožu na šiljak. Možete da otvorite neku preduzetničku radnjicu – trgovinsku, zanatsku, ugostiteljsku, da se krparite kako znate i umete, vazdan da dugujete državi te za ovo te za ono, da molite Boga da vas što ređe obilaze državni činovnici sa tašnama i mašnama – inspektori svega i svačega, koji vam dok trepnete odrape kaznu od hiljadu evra jer niste propisno npr. okačili firmu…Tako radite neko izvesno vreme, pa onda uvidite da nema vajde, zatvorite radnju, ali državi raznorazne dažbine teško da ćete do penzije uspeti da izmirite…
Možete, ako imate sreće, da se zaposlite u nekoj uspešnoj, jačoj privatnoj firmi, čiji je gazda “na vreme stekao, jer je sposoban i promućuran” (čitaj tajkun – zdipio od nekadašnjeg društvenog sektora sve što se zdipiti moglo). E, tu ste tek obrali bostan. Imaćete sreće ako vas gazda uopšte i prijavi na PIO i zdravstveno… Mnogo je izglednije da ćete raditi na crno, pa ni knjižicu nećete moći da overite. A i šta će vam, kada radite od jutra do sutra, nemate kad da se razbolite. Logično – bolovanje i godišnji odmor su misaone imenice i čik ih pomenite gazdi. Odmah ste nezahvalni i najeli ste se, a on (tajkun) vas ‘lebom ‘rani i primio vas je na posao onda kada niste imali gde i kada vam je bilo najteže…


Sve je kod nas isto kao u Nušićevim komadima s kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka. Neotesani, podmitljivi sreski kapetani – danas gradonačelnici i policijski načelnici, opet neotesani i korumpirani. Skandalozne gospođe ministarke (jedan srpski ministar, nekada blizak Miloševićev saradnik, voda se javno sa vremešnom “ministarkom” – kafanskom pevaljkom), a o gos’n Žikama, gos’n Vićama, Perama pisarima i ostaloj sitnoj činovničkoj boraniji i da ne govorimo…
Kada je o gazdama reč tu je situacija još gora – nekada bahate i osione gazde iz vremena inicijalnog, manufakturnog kapitalizma, poput Sremčevog hadži-Zamfira, majka-Tereze u odnosu na naše savremene, “neoliberalno-kapitalističke” biznismene Kariće, Miškoviće, Subotiće, Kostiće…

Dobrodušni, debeljuškasti popovi Ćira i Spira, glavni junaci istoimenog romana Stevana Sremca, deluju, kao ljubitelji dobre kapljice i taze krofni, naivno sproću današnjih nezajažljivih “božjih izaslanika” u versaće mantijama, sa zlatnim kajlama i blindiranim metalik džipovima – iscelitelja narkomana Peranovića, pedofila Pahomija, Miloševićevog kalašnjikov-vladike Filareta, đakuzi-vladike Vasilija…

Zdravstvo… Hipokratova zakletva… priče za malu decu… Kakav rak, kakvi bakrači… to je bolest za bogate, za one koji imaju mogućnosti da natenane umiru, koje ima ko da neguje… to je skupa smrt. Treba imati zdravstvenu knjižicu, para za hemoterapiju i podmićivanje medicinskog osoblja da biste u Srbiji umrli od karcinoma. Danas sirotinja umire od infarkta, od moždanog udara… na brzaka – od posledica stresa i nezdravog života, od nemaštine i žderanja jeftinih holesteroličnih parizera…

I gde je izlaz? Šta da radi sirotinja raja? Ima izlaz – ko što je moj pokojni deda govorio (pokoj mu duši) – Govnava toljaga, pa udri, pa udri, pa udri!

Neki bi predložili i tzv "šumadijsku kobru", čupanje tarabe sa zarđalim ekserima iz najbliže ograde...Lično nisam baš pristalica “šumadijske kobre”, ona je više za ponoćne sačekuše po selima u unutrašnjosti, kada se letvosani džiberi vuku kući iz nekog bircuza posle ponoćnog fajronta. ” ‘Sam ti rek’o da se ne muvaš oko mo’e Milke kad se saginje da pere veš, pa ju se butine zabele…” i onda, naravno, sledi “zmija otrovnica” po leđima nesrećnog seoskog švalera… Ova “kazneno-vaspitna” mera je “komšijska” opomena, nije “jednosmerna” – ostavlja mogućnost da i suprotna strana uzvrati čupajući tarabu iz najbliže ograde. Drugo, nije toliko ponižavajuća kao “govnava motka”… Za ove naše političare, “biznismene”, njihove podrepaše i nabiguzice primerenije je ono što počinje na G, a što se mene lično tiče, ja bih im dao i ono što počinje na K a završava se na C (i to magareći – da im istera oči). Treće, u Srbiji je sve manje tarabe (u Beogradu,a i u ostalim gradovima je davno iščezla, a mislim da je ni po selima nema baš mnogo), ali je zato govana sve više, pa ne bi bio problem da se ovaj metod primeni za prevaspitanje “zaslužnih” kojih, bogami, ima poprilično…

Ipak, za tako nešto je potrebno da uzavri seljačka krv, ali teško da se to može desiti kod anemičnih, običnih čitalaca, pa mi se sve nekako čini da smo  propali  kao muda kroz iscepane gaće… Nema vajde od nas… Nema izlaza – jebaće nas pokvarena država , korumpirani činovnici, tajkuni i svaka druga žgadija dok ne pocrkamo. Naše je samo da gledamo da nam što bezbolnije uđe. Da organizujemo peticiju da nam država makar vazelin podeli besplatno?! Mada, neki tvrde da je vazelin retrogradan i uvezen sa zapada, pa nam preostaje ili da tražimo neko savremenije sredstvo ili da i dalje primamo na suvo. Kako beše onaj vic:  "Nije loše za početak",  reče Mujo kad su ga nabijali na kolac...

Нема коментара:

Постави коментар