субота, 30. март 2013.

Vuče, Vuče...

https://www.facebook.com/pages/Običan-Čitalac/360037144098728


Kada sam pokušavao da smislim naslov za današnju kolumnu dvoumio sam se između nekoliko različitih, pa sam se ipak odlučio  za ovaj,  svestan da Čitalac, običan ili neobičan – svejedno, može da pomisli da je reč o nekom vuku iz one dečje pesmice koju je  sa horom Kolibri otpevao Dragan Laković. Kako  ono beše:  “Vuče, vuče, bubo lenja, šta će reći pokolenja...  “.

Možda bi bolji naslov bio “Kako nas komunci, na maskenbalu sa demokratskom kostimografijom, jebu i u drugoj i u trećoj generaciji...”  Malo mi je to rogobatno  i preopširno zazvučalo (da je današnji blog-post novinski članak ovo bi, eventualno, moglo da stoji u antrfileu) pa sam se opredelio za ovaj u vokativu, svestan činjenice da može lako da zavara, zavede  i  skrene u pogrešnom smeru.

Nije, dakle, reč o nekom Vuku koji je lenja buba, koji ima predatorske čeljusti i kandže. Nije reč ni o Vuku Draškoviću, ispušenoj muštikli srpske kafanske, političke i književne scene. Njegov će doprinos srpskoj književnosti ostati isključivo u domenu vizuelnog - kao  dugokose i  bradate spodobe, čemu često pribegavaju umetnici u pokušaju, želeći, valjda,  da nedostatak talenta nadomeste svojom ekstravagantnom pojavom… Ako je Drašković ikada i pripadao  književnom miljeu onda za to treba zahvaliti pojedinim istinskim piscima koji su, družeći se sa njim u Klubu književnika i drugim  renomiranim beogradskim ugostiteljskim objektima, dali nesumnjiv doprinos prestoničkom kafanskom životu…  U politici  će, pak,  ostati zapamćen kao nesuđeni četnik po ženinoj liniji, neuspešan ministar i diplomata, te čuveni opzicionar, čak i kada je na vlasti. Opozicionar  koji je izrekao antologijsku, nebrojeno puta citiranu misao o Miloševiću: “Predsednik je jedan zanimljiv, obrazovan i duhovit čovek…”, koja  je Slobi čak i pred Haškim tribunalom, kao jedan od glavnih argumenata odbrane, bila uzeta kao bitna olakšavajuća okolnost,  s obzirom na to da je izrečena u retkim trenucima iskrenosti od strane  njegovog najznačajnijeg političkog oponenta.

Naš današnji junak,  vuk, tačnije - Vuk,  je unuk rođene sestre čuvene  braće Pozderac, Hakije i Hamdije, bivši ministar inostranih poslova, bivši student Kembridža, nesuđeni fizičar i suđeni predsednik Sveta, ipak najpoznatiji kao muž lepuškaste novinarke, prezenterke vesti na Javnom servisu, Nataše ex Lekić. Pogađate da je reč o Vuku Lekiću, ex...  pardon, Vuku Pozdercu, pardon,  Vuku... Dečko koji obećava srpske politike, naročito diplomatije, prepoznatljiv po kratkovidom pogledu iza velikih naočara,zečjim zubima umesto vučjih čeljusti,  bekenbardi skoro kao onoj u  čuvenog Sir Olivera iz još čuvenijeg stripa "Alan Ford" i fensi frizuri  koja podrazumeva jedno pola kila gela i briljantina (što bi rekao sin Dragan: ”Misliš da si neki mangup što si stavio taj zejtin u tu kosu”). Ipak,  kako rekosmo, u nezvaničnoj, rekla-kazala, kolokvijalnoj komunikaciji prepoznatljiv najčešće  kao „onaj ne baš uspešan bivši  ministar i ne baš lep muž one uspešne i lepe Tijanićeve novinarke“...


Vuk je vuk, nije naravno ovca, pa ni junak naše današnje priče nije božje jagnje, a ako nije baš vuk onda je bar Vučić. I to ne Aleksandar Vučić, aktuelni srpski vicepremijer, ni Toma Vučić Perišić, glavosek kodže Miloša,  nego glavom i  bradom Jeremić. Dosta je sa ovom igrom rečima koja mi se nekako sama od sebe nameće, ne mogu više ni sam da pohvatam o kome i o čemu se radi. Naš je vuk iliti vučić, dakle,  Vuk Jeremić. Čovek koji je jedini posle kraha demokrata, partije bivšeg  prosrpskog predsednika Srbije Borisa Tadića, na poslednjim izborima uspeo da iz poraza izađe kao pobednik i još uz to da se popne na krov Sveta. I to ne kao alpinista koji se vere uz Himalaje stazama legendarnog ser Edmunda Hilarija nego kao predsedavajući Generalne skupštine UN, doduše sa jednogodišnjim mandatom, ali sa tendencijom da  iz toga izvuče još neki lični ćar.

Daleko su dogurali potomci bosanskih bukvi, srpski Vukovi i Vučići! Još i  dalje no njihovi slavni preci i  žreci iz vremena "Titine" Jugoslavije. Čuvena braća Pozderac bila su doživotno na vlasti, uživaoci svih mogućih privilegija kao bliski saradnici najuspešnijeg bravara u istoriji čovečanstva. Kao da im i sve to nije bilo dovoljno, pa se Pozderci dovode  u vezu sa aferom Agrokomerc. Setimo se samo menica bez pokrića Fikreta Abdića, zvanog Babo. Njihova korupcionaško-kriminalna delatnost je zataškana, Babo je nešto malo odležao i kraj. Gde da zglajzaju sinovi Nurije Pozderca,  Titovog saborca i potpredsednika AVNOJ-a, potomka osionih turskih gospodara Cazinske krajine. I našem se Vuku genetski usladila vlast pa je rešen da bude na nekoj funkciji po svaku cenu. Čak se i partijske knjižice odrekao da bi zadržao poslanički mandat u Skupštini Srbije. Jer, ako ne uspe da se nakon isteka jednogodišnjeg izleta na mestu predsednika Sveta kandiduje za predsednika Vasione, kao što reče lucidni Milomir Marić onomad u Jutarnjem programu, ili bar da na poziciji  generalnog sekretara UN zameni  Ban Ki-Muna,  dobro će mu doći  mesto narodnog predstavnika u državnom Parlamentu,  inače ode u politički zaborav, toliki je trag u srpskoj diplomatiji ostavio. A genetika mu nije takva da bi lako i bezbolno sjahao sa narodne grbače. Najpre su begovi Pozderci  jahali raju, potom su Hamdija i Hakija  doživotno  jahali veliku Jugoslaviju, da bi  na koncu njihov potomak Vuk Jeremić, ako kojim slučajem bude zbačen sa globalnog sedla, jahao  makar malu i kržljavu kobilu Srbiju. Ako ne ponovo kao ministar, a ono bar  kao poslanik.


Učinkovitost Jeremićeva  na mestu šefa  srpske diplomatije je veoma aktuelna i veoma očigledna. Srbija  faktički samo što nije priznala Kosovo, a dalja je  od članstva u Evropskoj  uniji nego u vreme sankcija pod Miloševićem. Ono što je Vuk sejao u vreme svojih ministarskih mandata srpska diplomatija upravo žanje. Kardinalni diplomatski promašaji,  kao što su: traženje od međunarodnog suda da se izjasni o legalnosti samoproglašene nezavisnosti  Kosova, otkazivanje gostoprimstva pojedinim ambasadorima susednih zemalja zbog priznanja Kosova, a onda uspostavljanje carine između Srbije i južne pokrajine, dunstersko tumačenje formulacija iz pregovora sa Kosovom onako kako to samo naša kratkovida diplomatija vidi kroz Vukovu dioptriju a čitav svet to tumači drugačije,  doveli su nas u poziciju da Kosovo bude sve bliže stolici u UN čijom skupštinom Jeremić samo trenutno predsedava. Koliko je učinak Vukove diplomatije išao na ruku kosovskim Albancima, toliko je njegovo zalaganje za približavanje Srbije EU bilo, reklo bi se, kontraproduktivno, a  za sve to vreme Vuk nije skidao masku odlučnog političara i  diplomate koji zna šta hoće i koji ume da radi svoj posao. A o kakvom je čoveku reč najbolje ilustruje  jedan od njegovih čuvenih gafova,  kada je  ljut, navodno, na Hrvate zbog njihovog odnosa prema srpskim turistima izjavio da nikada ne bi letovao u Hrvatskoj, dok su mu hrvatski novinari životnu  saputnicu locirali ”samu” negde na hrvatskoj obali. Valjda u Opatiji...

Vuče, Vuče…

Kako reče Marić, najbolji novinar u celom Meksiku (posle Tirketa, naravno), gostujući nedavno u Pinkovom Jutarnjem programu, Vuk se, shodno potrebama, čas predstavlja kao Srbin i ponosi se time, pa za Srpsku novu godinu organizuje u njujorškom zdanju UN koncert srpske etno muzike u izvođenju hora "Viva Vox", da bi drugom prilikom, takođe ponosno, kao potomak familije Pozderac, gordo prisustvovao prijemu povodom dodele nagrade njegovim muslimanskim precima od strane jedne strane države zbog navodne pomoći Jevrejima u Drugom svetskom ratu. Fleksibilan je Jeremić kada je nacionalnost u pitanju, pa se u skladu sa tim ponaša shodno potrebama koje diktira dati trenutak.  Intencija je da  stalno bude prisutan i viđen i da se stalno  piše i priča o njemu, jer je to, izgleda, jedini način da, bez stvarnog i suštinskog učinka u poslu kojim se bavi,  održi i sačuva pozicije koje je stekao kao klasični karijerista. Oportunista od karijere je svoje rođačke i familijarne veze vešto  iskoristio za dobijanje stipendije tokom studija u Engleskoj gde je završio fiziku, pa se  valjda zato  otisnuo u diplomatske vode, ponajviše  zahvaljujući svom profesoru i mentoru Borisu Tadiću, još jednom demokrati i još jednom preispoljnom mediokritetu koji svoj politički uspon većim delom duguje poreklu i porodici iz koje je  ni kriv ni dužan potekao.

Ambiciozan je Vučić Jeremić, a kako kažu pametni najgore je kada se spoje neznanje, nesposobnost i ambicija. Došao je  na čelo srpske diplomatije u vrlo delikatnom trenutku, kada je trebalo da je predvodi iskusna i profesionalna vučina, diplomata od ugleda, znanja i karijere, a nikako neki mamin i deda Hamdijin  Vuk, koji u diplomatiji nije ni vučić nego kratkovidi nalickani zečić kome velike uši prekrivaju i zatvaraju oči, pa nije u stanju preko naočara dalje od nosa da vidi, a kamoli da bude dorastao da se nosi sa svetskim  političkim i diplomatskim alama kakve su bile i jesu Kondoliza Rajs, Hilari Klinton, Angela Merkel, Sarkozi, Berluskoni…

Jedno valja priznati  Zečiću Jeremiću. On je izuzetno hrabar čovek. Doći na jednu od ključnih funkcija u državi zahvaljujući porodičnim i prijateljskim vezama, a ne svom radu i sposobnostima zahteva veliku, veliku hrabrost. Ajde kada se, blagodareći nepotizmu,  postane nekakav činovničić, nebitno piskaralo, običan šrafčić u nepreglednoj državnoj mašineriji, to  se donekle može i razumeti…  Ali, biti ministar inostranih dela u momentu kada državi preti oduzimanje i  trajni gubitak dela teritorije koju smatra svojom svetinjom, iziskuje ne vučje nego lavlje srce, uz visprenost lisca i solomonsku pamet koja se u takvim prilikama podrazumeva. Otuda, valjda, naš junak kao da je srastao sa  nadimkom  "Wolf Lion Heart"  ili još bolje "Lion Heart Rabbit".

Nesklad između Jeremićevih (ne)sposobnosti i nesrazmerno visokog  položaja u državnoj hijerarhiji koji zauzima, primetili su davno u Demokratskoj stranci, pa naš junak nikako nije mogao da se na partijskim izborima dokopa mesta potpredsednika stranke. Tako se Jeremić, kao retko ko, može pohvaliti da je isključivo Tadićev kadar i da ga na mesto ministra inostranih poslova nije kvalifikovao ni renome  u matičnoj stranci niti karijera diplomate, već isključivo to što je sasvim slučajno išao u Prvu beogradsku gimnaziju u kojoj je, takođe slučajno, Tadić bio profesor psihologije. Da je kojim slučajem upisao neku drugu školu, na primer onu u kojoj mu je baba nekada bila direktor, nikada ne bi ni upoznao Tadića, pa bi  mesto šefa srpske diplomatije za njega moglo biti samo nedosanjani san. Mada, nikad se ne zna… Pozderci i Tadići su stari znanci i stare komunjare…

Hteo sam da se malo osvrnem i na nesebični, višedecenijski doprinos drugih političara  čabru u kome se nalazi Srbija, ali je i proučavanje lika i dela Zečića Jeremića zauzelo dovoljno prostora, pa mi preti opasnost da postanem dosadan. O njima drugom prilikom ili prilikama, jer ih ima zaista mnogo. Pomenimo, kao deo antrfilea iz uvodnog dela ovog komentara, samo neke koji su razvlačili i razvlače Srbijicu na sve strane, kao da im je to dedovina i nekakva lična prćija koju im je ćaća  kupio. Uglavnom su to potomci Titovih partizana, crnogorsko-bosansko-kordunaško-lički dinaridi.Crnogorac Milošević, pomenutii bosansko-hercegovački  Vučići - Jeremić i Drašković uz istinskog vuka-zemljaka Šešelja, Tadić kao crnogorsko-bosanska kombinacija, Đilas - prezime sve govori,  Đinđić  po majci Bosanac, po ocu - ne zna se, a očuh mu je bio visoki Titov oficir… Jedino su Koštunica i aktuelni predsednik Nikolić autentični Srbijanci. Ali, šta to vredi kada se i oni  ponašaju kao da su s Marsa pali!

Нема коментара:

Постави коментар