четвртак, 6. јун 2013.

Montenegro blues II


Tren 2

Javio mi se prijatelj sa crnogorske obale. Jeste, onaj običan čitalac koga pominjem stalno. Počeće čovek da štuca koliko pričam o njemu. Ali, ako… neka ga bar neko pominje i razmišlja o njemu. Neka ne misli da su ga svi zaboravili i okrenuli mu leđa…

Kaže, crno je dole. Crno pa zacrnjeno…

Pa Crna ti je (i) Gora to, odgovaram mu ja. Šta si mislio… Crnogorci nas ni kao turiste nisu nešto posebno cenili, a kamoli sad… kao radnu snagu… Imaju oni nove (stare) prijatelje Ruse… Njih i Rusa 200 miliona, a bez Rusa pola kamiona… Imaju i Šiptare, i sa njima su na prst u dupe. Priznali Kosovo, sad mogu Tači i Đukanović ruku pod ruku, pa na Sveti Stefan… ili u Ulcinj, još bolje, tamo ima Tačijevih sunarodnika kol’ko ti duša ‘oće…

Ma, jebeš HašiMila, kaže mi prijatelj, nek se tera u tri lepe pizde materine, drugo nešto 'oću da ti kažem, ali čovek ne može da dođe do reči od tebe. Jes’ da se ne osećam baš prijatno što se nalazim u državi koja je još uvek u ratnom stanju sa Japanom, znaš kako su Ameri sa Japancima prošli, al’ junačni su Crnogorci, ne boje se nikoga do Boga, pa se malo od te njihove kuraži i na mene prenosi… S kim si, takav si (što bi rekao jedan genijalni neobični čitalac sa jednog drugog bloga; "intelektualac", inače, pa tako prosipa razne "mudrosti" u slobodno vreme...). Bog na nebu, Tito… ovaj, Milo na zemlji i mirna Bosna… i Hercegovina… i sve druge bivše SFRJ republike. E, sad upravo nešto za bivšu Jugoslaviju i Tita vezano i 'oću da ti kažem. Ulazeći u Podgoricu, kada sam išao za Budvu, video sam na jednom prostranom travnjaku veliku tablu sa natpisom Trg golootočkih žrtava. Setih se da smo nedavno pričali o Luletovoj knjizi “Tren 2”, kada smo se prisećali ko je sve dobio Ninovu nagradu… Je l’ se sećaš?

Kako se ne bih sećao… a i Isakovićevog se romana sećam, to je jedna od onih knjiga koje su upečatljive, koje se pamte. Davno sam ga čitao, ali imam ga u svojoj biblioteci, prelistaću ga ponovo… Ovo je isuviše ozbiljna tema za ovako neozbiljan razgovor između nas dvojice…

Udri ti po testu u piceriji dole u Budvi, ja ću ovde po tekstu... Ostavi mene da se pozabavim ovom temom, pa ćemo o koječemu da razglabamo kad se "vrneš" u Srbiju, brale…

Srbi i Crnogorci su činili čak tri četvrtine Informbirovaca koji su prošli kroz Goli otok, a u odnosu na broj stanovnika najviše je bilo Crnogoraca. To se tumači upravo njihovim tradicionalnim proruskim raspoloženjem i neraskidivim prijateljskim vezama između Crne Gore i Rusije, koje su kulminirale crnogorskom objavom rata Japanu (1905. godine, u vreme Rusko-japanskog rata; primirje zvanično do dan-danas nije potpisano iako je delegacije japanske Vlade boravila u Podgorici 2006. godine u znak priznanja nezavisnosti Crne Gore) i prodajom svega što vredi na Primorju, devedeset godina kasnije, od 1995. na ovamo, Rusima.

Zato ovu kolumnu i hoću da vežem za Crnu Goru. Jedan od zatočenika domaćeg Gulaga na kvarnerskom ostrvu, akademik Dragoslav Mihailović, autor petoknjižja “Goli otok”, označio je Crnogorce kao glavne golootočke zlotvore… Ne samo da su upravnici logora i islednici uglavnom bili Crnogorci, već su i saradnike za svoju prljavu strategiju slamanja dojučerašnjih saboraca i partijskih drugova  tražili isključivo među "revidircima" - svojim sunarodnicima. Mihailović navodi čak trideset najbezočnijih golootočkih zlotvora koji su svi odreda Crnogorci. Oni su, kaže, pokazivali veliku želju za prevlašću u logoru.

Crnogorci su, dakle, žarili i palili na Golom otoku. Bili su upravnici, islednici, najokoreliji logoraši-kominternovci koji nakon revidiranja postaju najsvirepiji mučitelji drugih logoraša – onih koji su još uvek na liniji IB-a ili su u bojkotu. Mnogo se pisalo i govorilo o špaliru, principu toplog zeca, kako ga je nazvao Isaković u svom romanu "Tren 2", nećemo o tome… Bilo je i drugih metoda za mučenje i ubijanje svega  ljudskog u čoveku na kamenitoj jadranskoj pustari… Crnogorska zadrtost i bahatost i ovde je pokazala svoje pravo lice. Dragoslav Mihailović je, u više navrata nepogrešivo opisujući karakter dinaroida (iz raznih vukojebina, ne samo crnogorskih), koje su na štetu moravskog i šumadijskog - srbijanskog tipa - protežirali Cvijić i Dvorniković, zaključio da ništa dobro nikada nisu doneli Srbijancima i Srbiji. Gulag na Jadranu stoga treba posmatrati kao samo još jednu neslavnu  epizodu u tom istorijskom kontekstu...

Goli otok je bio zloglasni logor za političke osuđenike, a nikako zatvor, jer kažnjenici nisu bili osuđeni na vremenske kazne, već su dovođeni na prevaspitanje koje nije bilo vremenski ograničeno. Po pravilu nisu ostajali kratko, a što su više bili pozicionirani u partijskoj, vojnoj, državnoj hijerarhijii, utoliko su više vremena provodili na prevaspitanju. Sitna boranija, kao što je bio autor kultnog romana "Kad su cvetale tikve", koji ni sam tačno ne zna zbog čega je zglajzao i zaglavio među kominternovcima, nije se preterano dugo zadržavala na Golom otoku… Pa ipak, svaki minut na Golom bio je dugačak kao dan, zapisaće jedan od logoraša mnogo godina kasnije. Čak će i sam drug Marko, Aleksandar Leka Ranković, priznati da je bar trećina logoraša provela godine na prevaspitanju bez ikakve dokazane krivice. Mihailović je kao golobradi srednjoškolac uhapšen jer je istupio braneći dvojicu svojih školskih drugova… 

Glavni kreator i jedan od idejnih tvoraca golootočkog kazamata je takođe Crnogorac, načelnik savezne Udbe, general Jovo Kapičić. Rankovićev zamenik i Đilasov zemljak. Svi su stajali iza ideje o Golom otoku, čitav partijski i državni vrh, drugovi Stari, Marko, Đido, Bevc… Kako tvrdi Kapičić, nazivajući sebe najvećom žrtvom Golog otoka, ideja o formiranju logora za IB-ovce na nenastanjenom malenom ostrvu u Kvarnerskom zalivu inicirana je od Krleže. Privilegovani dvorski pisac i maršalov štićenik je predlog za lokaciju potkrepio tvrdnjom poznatog vajara Augustinčića da na ostrvu postoje značajne zalihe mermera, pa bi rad logoraša u kamenolomu osim u svrhu slamanja ljudske ličnosti i, naravno, ljubavi prema SSSR-u i Staljinu bio itekako društveno koristan. Ispostavilo se, međutim, da sastav mramor-kamena nije odgovarajućeg kvaliteta da bi njegova eksploatacija bila isplativa za državu, ali to nije umanjilo nevolje logoraša… Za državu ekonomski aspekt  nije ni bio presudan prilikom izbora lokacije, pa će tucanje kamena bez dovoljnih količina vode za piće biti i ostati glavna mera prevaspitanja i pretežna delatnost kažnjenika. Sve do zatvaranja logora 1956. godine. Leti po nesnosnim vrućinama, zimi po strašnim jadranskim burama koje se uvlače u kosti…

Nemam nikakvih veza sa Golim otokom. Niko od mojih predaka nije prošao kroz špalir niti tucao kamen na kvarnerskom Gulagu. Familija mi, uostalom, nije ni bila komunistička. Mnogo se, međutim, govorilo i pisalo o tome, a surovost isledničkih metoda graniči se sa nacističkim, pa je kao okidač za diskurs bilo dovoljno zapažanje mog prijatelja, takođe običnog čitaoca, o nazivu trga u centru Podgorice, grada koji je do pre dve decenije nosio ime "najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti". Dobrica Ćosić će, nekoliko decenija po zatvaranju logora za Informbirovce, reći da je titoizam, u stvari, antistaljinistički staljinizam, ali ni njegova uloga oko ovog jadranskog kazamata nije do kraja rasvetljena. Neka svedočenja u vezi sa njegovim petnaestodnevnim boravkom na Golom otoku 1951. godine  ne idu mu u prilog i ne mogu mu služiti na čast kao "ocu nacije". Ostaje nerazjašnjeno u kom svojstvu je Ćosić obilazio Goli otok i logoraše. Dragoslav Mihailović će jednom reći da se njegov kolega po peru, zemljak – takođe Moravac, za prijatelje Gedža, nikada nije ogradio od svirepih golootočkih metoda. “U odsudnim trenucima, kada sam govorio o zločinima na Golom otoku na sednicama Odbora za odbranu slobode misli i izražavanja, on je često izlazio na “pudranje nosa”. U dugim godinama našeg poznanstva, nikad kod njega nisam primetio ni zrno saosećanja za patnje golootočana. Iskreno da kažem, godinama sam se nadao da će Ćosić, kao talentovan pisac, pokazati neko razumevanje. Ali on to nije nikad, ni za jednu mrvu pokazao…”, zapisaće.

Potpisnik ovih redova, moja malenkost Običan čitalac, nema intenciju da osporava i omalovažava književno stvaralaštvo akademika Ćosića, kao što to mnogi njegovi politički oponenti čine. Naprotiv, Ćosićeve romane neobično cenim, kao uostalom i Mihailovićeve, čak sam pristalica teze o identičnom idiomu i dugogodišnjem disidentstvu, doduše potpuno različite genealogije, koji povezuju ovu dvojicu, možda najvećih živih, srpskih književnika. Književno i uopšte umetničko stvaralaštvo treba vrednovati i posmatrati potpuno odvojeno od ideoloških uverenja, dnevno-političkog angažovanja… ili karakternih osobina, načina života autora... Jer, da nije tako danas ne bismo čitali izvanredne romane Knuta Hamsuna zbog njegovog eksplicitnog kvislinštva… ili Hemingveja i mnogih drugih pisaca kao notornih ljubitelja dobre kapljice…

Mnogi su skloni da problem golootočana posmatraju kao interni partijski obračun dve struje unutar vladajuće KPJ. To je ono nonšalantno odmahivanje rukom - kao, sve znam... “Ma, pusti, jebavali se komunci između sebe… verovatno bi i ovi drugi da je prevladala njihova opcija postupili slično i pravili neke svoje gulage… Goli otok bi svakako postojao, samo bi uloge bile zamenjene…” Kao takav, tretman logoraša i ne zaslužuje neku posebnu pažnju…

Moja malenkost, u vezi sa ovim pitanjem, takođe ne namerava  i ne želi da se svrstava ni na jednu stranu kada je reč o sukobu između onih koji jesu ili nisu prihvatili pismo generalisimusa, druga Kobe… Rekoh, familija mi nije iz tog, komunističkog miljea, nisam lično pogođen stradanjima IB-ovaca. Ovaj je zapis najobičnija opservacija onoga što sam pročitao video, čuo… a toga je, naravno, bilo dosta. Mojoj pažnji nisu promakla kazivanja i svedočenja o ljudskoj surovosti, ubijanje Boga u ljudima, jedan sistem zasnovan na teroru... Teško je ostati imun na ljudske patnje i stradanja čija god bila i ma od kuda dolazila, a pogotovo ako su njima pogođeni moji sunarodnici. Neko je zapisao, mislim moj bivši profesor Vladeta Janković, da su Srbi u prošlom veku doživeli i preživeli dva strašna kazamata - NDH i Goli otok. Čudno, ali koincidentno - oba imaju veze sa Hrvatskom. Na Kamenom ostrvu ponajmanje je bilo Hrvata i Slovenaca... Oni se nisu zanosili komunističkom idejom preterano, zna se gde su i na čijoj strani, naročito Hrvati, bili tokom Drugog svetskog rata. Čekali su svoje vreme i svoj TREN da ostvare tisućljetni san o državnosti... Dok su se Srbi bespotrebno gložili, trošili snagu i energiju na ideološke razmirice, Hrvati su neprestano jačali nacionalnu svest i svoje pozicije na globalnom nivou. Pod plaštom navodnog demokratskog isečka u prevladavajuće crvenom jugo-mozaiku uspeli su da stvore jednonacionalnu državu na kraju dvadesetog veka. Srbi su proterani sa svojih vekovnih ognjišta. Ono što nije pošlo za rukom Paveliću uz blagoslov Hitlera i Vatikana, posrećilo se Tuđmanu, dok je beogradski crnogorski režim mirno promatrao egzodus sa dedinjskog Olimpa uz sve četiri uvis. Uz kubanke i čivas sa ledom, kao da se radi o nekoj važnoj fudbalskoj utakmici u kojoj nastupaju naši protiv njihovih, ali sve je to samo fudbal... doduše, najvažnija sporedna stvar na svetu, ali ipak samo fudbal...

Mnogo je srpskih intelektualaca "mermeraša". Pored pomenutog Dragoslava Mihailovića, koji je ostavio sopstveni trag o boravku na Kamenom ostrvu u vidu zapisa i svedočenja u pet tomova, višegodišnje tamnovanje na Golom je okusio i najveći srpski dramski pisac druge polovine prošlog veka Aleksandar Popović... Aca Popović, za razliku od Mihailovića, nije ostavio nikakav pisani trag o robijanju na ostrvu iako je tamo proveo čitavih pet godina. Nikada nije čak ni govorio o tome. Prerano je otišao, možda u njemu još uvek nisu dovoljno sazrela sećanja, a ono što se događalo logorošima na ostrvu još uvek je bilo tabu-tema. Nevolje logoraša nisu se završavale odlaskom sa Golog otoka. Nekoliko decenija posle toga su bili pod prismotrom, obavezni da se u određeno vreme javljaju Udbi, teško su dolazili do posla... O narušenom zdravlju, doživotnim psihičkim traumama, rasturenim porodicama i da ne govorimo. Akademik Mihailović eksplicitno, po imenu i prezimenu, navodi agenta DB-a koji ga je u stopu pratio sve do početka devedesetih godina, a ubrzo nakon  demokratskih promena  je avanzovao i postao visoki funkcioner BIA. Režimi su se smenjivali, ali su aparatčici i metode otuđenih centara moći u Srbiji ostajali isti...

Da se vratimo Luletovoj knjizi, nagrađenom romanu "Tren 2". Isaković kao pisac nije sklon da flertuje sa čitaocem, da ga hvata u zamku nadahnutim i ispraznim razglabanjem koje je samo sebi svrha i koje ne služi ničemu. Imao sam čast da sredinom devedesetih upoznam akademika Isakovića. Bio je upravo onakav kakve su i njegove knjige, nije podilazio sagovornicima, nije se, poput onih koji nemaju ništa važno i pametno da kažu, krio iza maske elokventnosti...

Njegov je "Tren" imao svoj tren kada je ovenčan Ninovom nagradom. Lule je, međutim,  umeo da pronađe balans i da u kontekstu političke scenografije i ideološke konotacije stvori delo trajne vrednosti. I posle više od trideset godina  njegova knjiga je "svedočanstvo male  i obične, tragične ljudske sudbine, jedine i vredne", zapisaće Mihajlo  Pantić u "Vremenu" pre desetak godina u nekrologu Isakoviću... i izvanredno primetiti: "Politika je ovde uvek bila deo nekog šireg društvenog računa u sklopu kojeg se onda i književnost snalazila kako je mogla i umela."

"Tren 2"... Deseto kazivanje Čeperku...Svako od nas ima svoj tren, svojih pet minuta... Upečatljiva scena slučajnog susreta bivšeg logoraša i islednika u savamalskom bircuzu "Brodarska kasina", sredinom sedamdesetih godina prošlog veka. Dobrano je vremena prošlo od njihove igre mačke i miša na Golom otoku. Ni jedan ni drugi nisu više ono što su nekada bili... i jedan i drugi i dalje su na sličnim stanovištima na kojima su onda bili... Vremenska distanca od događaja na ostrvu  stvara uslove  za donekle normalnu komunikaciju u kojoj se svako drži svoje priče...  Razgovor  uz kuvanu rakiju, sardine, ružicu... To više nije onaj islednik sa Golog otoka, svemoćni kreator ljudskih sudbina, vražji namesnik u paklu,  ekskluzivni vlasnik dozvola za odlazak sa Đavoljeg ostrva... Penzionisan pre vremena i zaboravljen od Službe... Njegovih pet minuta je davno prošlo...Tren logoraša? Da li je konačno nastupilo njegovih pet minuta? Osveta? Čemu? Rezigniranost... prihvatanje životne neminovnosti i prolaznosti i kod jednog i kod drugog... Ko je od njih dvojice posle toliko godina više izgubio na Golom otoku... i jedan i drugi u zapećku, van svih tokova i svih  zbivanja, dva osušena grumena blata davno otpala sa točka istorije...

Što bi rekao Radašin iz Petlovca: "I tako...koga biše i jebaše, tome i osta..."

U današnjem sam postu imao nekoliko citata, pa ću i na kraju, kako bih potkrepio i opravdao naslov "Montenegro blues II",  citirati još jednom svog omiljenog pisca, akademika Dragoslava Mihailovića, koji je jednom prilikom,  na pitanje novinara zašto se toliko protivi Cvijićevoj teoriji o superiornosti dinaroida, odgovorio bez dlake na jeziku, u svom dobro poznatom stilu:

"Iritira me jer je lažna, jer sam bio na jednom mestu gde sam mogao da vidim kako se ponaša dinarska rasa,a i drugi ljudi. Kako su drugi ljudi, koji nemaju taj oreol da su najbolji, umeli sjajno da se drže, a kako dinarska rasa brzo poklekne i radi sve najgore. Na Golom otoku, o kome govorim, najgore su se ponašali dinarci, pre svega Crnogorci, a potom Hercegovci. Teror na ovom ostrvu uveden je preko hercegovačkih Muslimana, ali Crnogorci su brzo uzeli prevlast i držali je do kraja. Od 25 paviljona, u 22 su sobne starešine, oni koji sprovode teror, bili Crnogorci."

P.S. Želim da današnju kolumnu završim, potpuno iracionalno, nečim što nema veze sa Golim otokom, Rezolucijom Informbiroa, ne tiče se ni navodne superiornosti dinaroida...

Imao sam, naime, i to zadovoljstvo da upoznam Luletovu ćerku Milicu. Kako bi rekli loši novinari, to je žena koja pleni posebnom lepotom. I uopšte nije onakva kakvom je znamo sa televizije -  iz tipskih uloga izveštačene, ograničene, lepuškaste oštrokonđe... Jedna sasvim prirodna, neisfolirana, zaista prelepa žena...

Očigledno da je Lule imao svoj tren više puta u životu...


Нема коментара:

Постави коментар