среда, 26. јун 2013.

Još malo, pa sad će...

A kad će – ne znamo!


Hoćemo li ili nećemo u Uniju to je, izgleda, pitanje svih pitanja otkako smo se ratosiljali opskurnog Miloševićevog režima. Kao da nas neko uopšte nešto i pita i kao da mi uopšte i  znamo šta hoćemo.

Miloševićev totalitarni režim vratio nas je u srednji vek i omogućio nam da se čitavu deceniju osećamo kao da živimo u Avganistanu. Ženama, doduše, nije bilo nekim zakonskim aktom naloženo da nose feredže, a muškarcima da obrezuju kite, ali su i jedni i drugi morali da klanjaju. Ne u slavu Alaha nego u slavu Boga živoga, Sloboleona Jednoparte. Sve se rešavalo klanjanjem i partijskim knjižicama. Jebem li ga koje su boje bile, crvene verovatno. Moralno politička podobnost postojala je još u vreme Tileta i čitavu deceniju nakon njegove smrti. Ako vam deda ili otac nisu bili učesnici NOB-a ili dokazani simpatizeri, posleratni SKOJ-evci il' tako nešto, bili ste zaista hendikepirani u vreme samoupravnog socijalizma. A ako sami niste bili drug član SKJ-a, onda niste imali nikakvih izgleda da se zaposlite u državnoj službi, niste mogli da uđete na „kadrovsku listu“, a šanse prilikom konkurisanja za stambeni kredit ili društveni stan bile su vam praktično nikakve. E, sad, posla je bilo za svakog, niko nije bio na ulici da prodaje cigarete ili benzin kako bi preživeo, fabrike su šljakale u tri smene (a radnici, u stvari, u četiri, kako se to popularno govorilo – dva dana prva, dva dana druga, dva treća smena, pa onda dva slobodna dana za Titine samoupravljače), nezaposlenih na Birou rada faktički nije ni bilo. A kome se nije sviđalo u Jugi, granice su bile otvorene, crveni SFRJ pasoš je otvarao sva moguća vrata na svetu... Pasoš u ruke, put pod noge, pa na Zapad kao gastarbajter, trbuhom za kruhom... Titova jednopartijska politika napravila je od Jugoslavije malu Ameriku među socijalističkim zemljama, ali je od Srbije napravila tri države – tzv. užu Srbiju i dve pokrajine, od kojih jedna već ima status samostalne države a druga ima tendenciju… A kad će ne znamo!

Miloševićeva pogubna crnogorska politika napravila je od Srbije evropski Iran. Ne u religijskom smislu! Sloba je do kraja bio veran Mirinim crvenim ružama, ruskoj školi, engleskoj konverzaciji, Momi i Draži Markoviću, Tiletovim navikama da puši skupe, ručno pravljene cigare, čivasu sa ledom i pre i posle jela,  kvazinacionalizmu i kvaziinternacionalizmu, Užičkoj 15 i vili “Mir”. Popove je prezirao, nije im ljubio ruke, a mantije se klonio kao đavo krsta. Nije, dakle, Milošević pokušao da od Srbije napravi nekakvu pravoslavnu džamahiriju. Analogija sa Iranom kao paradigmom života mimo sveta i van svih tokova. Milošević je imao sposobnost da, uz pomoć svojih vernih sledbenika i  trabantskih stranaka, čiji su lideri danas naprasno postali demokrate, ubedi čitav narod da njegovo žrtvovanje ima neki viši cilj, da nije samo sebi svrha, da je njegov put, put Domanovićevog vođe, jedini ispravan i jedini pravi put. Jer, vođa jeste slep, ali  narod koji ga sledi je sastavljen od slepaca u pežorativnom smislu. Baš kao ajatolah Homeini i njegovi naslednici u Iranu koji i u 21. veku čitav narod drže u izolaciji kao taoce svog pogubnog fanatičnog islamizma.

Izraziti predstavnik dinarske rase, Milošević je po potrebi bio veran svemu i svačemu, bio je spreman da odstupi od svega i da igra po diktatu svetskih moćnika, mada se trudio iz petnih žila, pogotovo u Hagu, da predstavi sebe kao beskompromisnog borca protiv novog svetskog poretka. Jedino u čemu je levak iz Lijeve Rijeke bio zaista dosledan je lični i porodični, klanovski interes. Ćar za sebe i one oko sebe. Neka ima za moju Miru, moga Marka, moju Mariju, mojega mene… a ostale ko jebe, neka se snalaze… Po tome se nije razlikovao i ne razlikuje se od bilo kog drugog Crnogorca koji je zajašio Srbiju. U se, na se i poda se, rečju – za se i pripadnike svoje rase, a Srbiju ko jebe, to ionako nije moja otadžbina. Žalosno je, zaista, što je Srbija decenijama unazad bila majka dinaroidima, a maćeha Srbijancima. Žalosno je, zaista, što je i dan-danas tako. Ipak, Slobino školovanje u duhu proleterskog internacionalizma i uravnilovke imalo je i svojih dobrih strana. O masovnom otpuštanju radnika i privatizaciji preduzeća nije bilo ni govovra. Plate su bile mizerne, ali su bile redovne, svi su ih primali i niko nije ostao bez posla. Sto maraka s glave na glavu, pa živi od prvog do prvog. A kome je malo, neka se snalazi. I tu je Sloba bio fleksibilan. Ostavio je mogućnost svima da se dovijaju kako umeju i znaju. Procvetala je siva i crna ekonomija, ali preteklo se nekako. Mnogi su se obogatili u vreme Slobine strahovlade, a današnji veliki biznismeni i nabeđene demokrate svoje megaimperije su stvorili upravo pod Miloševićevim režimom. Deceniju i po nakon tzv. demokratskih promena, nekakvih zakona o lustraciji, demokratskih žvaka i prežvakavanja i danas su na vlasti Slobini puleni, njegovi najbliži saradnici, a tajkuni koji su bogatstvo stekli u njegovo vreme i danas kupuju srpske političare. Komunisti su bili i ostali na vlasti u Srbiji. Deca partizana i deca njihove dece… Poraženi na Osmoj sednici – takozvani Stambolićevci… Jahači popova i nekadašnji Informbirovci… Povampireni autonomaši poraženi u jogurt-revoluciji… KomuniŠti, pa to ti je, sjebaše i uništiše Srbiju… SPS, SPO, DS, LDP, LSV, URS, SRS… MRS   (Master radikalna    stranka)… "radnici, seljaci, poštena inteligencija, proleteri svih zemalja"… Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Kordunaši, Ličani, Krajišnici… Dinaroidi… Antropogeni majmuni, relikt evolutivne prošlosti, endemska i zakonom zaštićena vrsta u ovim našim, pomoravsko-šumadijskim krajevima. Treba, naravno, razmotriti mogućnost da se Zakon o zaštiti dinaroida opozove, jer namnožilo se te gamadi. Kao zečeva u Australiji….

Aktuelni politički trenutak... Pogledajte samo državni vrh i videćete da su to sve stari, provereni Slobini satrapi, eventualno su promenili ili reformisali stranke, obukli "demokratsko" ruho, pa i dalje nesmetano drmaju Srbijom.
 Predsednik države - Nikolić, mast. Tomislav; Toma Grobar, potpredsednik Vlade Srbije u vreme NATO agresije. 
 Predsednik Vlade - Pačić, dipl. politik. Gljivica; jedan od Slobinih poltrona i miljenika, frizuru terao na uvis kao Sloba, ali je kasnije promenio, kada više nije bilo popularno ličiti na Slobu, pa sad ono malo kose što mu je ostalo tera naniže poput franjevačkih redovnika.
 Vicepremijer - Vučić, dipl. prav. Žvaleksandar; ministar informisanja (kao dokazani novinar) u vreme kada je bombardovan RTS. 

Ministri - sve sama elita... sve moj do mojega... 
 Dinkić, mr Mlađan (tako se čovek zaista i potpisuje, kao Dinkić Mlađan, navika iz vojske, valjda ga nisu primili u vojnu školu, jer je bio neuhranjen, pa je kao ostvareni guverner, a neostvareni zastavnik ostavio svoj vojnički pečat na milionima novčanica) - bucmasti Mirosinkin sinčić, čovek koji je hronično na vlasti od 5. oktobra naovamo. Participirao bukvalno u svim vladama kao veliki finansijski stručnjak. Grobar srpske privrede - i ono malo što je od nje nakon Slobe ostalo više ne postoji zahvaljujuči velikom stručnjaku Dinkić Mlađanu, njegovom čuvenom osećaju za biznis  i instinktu da namami strane partnere uz subvenciju od 10.000 evra po zaposlenom radniku iz državne kase.            
 Obradović, dr Žarko - "Megatrend" ministar prosvete i obrazovanja, plata mu je ministarsko-megatrendovska mala, pa je honorarno prodavao deci testove za prijemni kako bi prehranio porodicu. 
 Drkonjić, dipl. inž. Milutin - čovek koji je izgradio Srbiju nakon NATO bombardovanja, Slobin i Mirin drug, provereni kadar, nasledio Vučelića na mestu tucača moralno posrnulih kafanskih pevaljki. Nema više šta da asfaltira po Srbiji, sve je već asfaltirao, pa je trenutno glavna srpska investicija asfaltiranje nekog planinskog puta pokraj koga je i mečku strah da piša, a odakle mu je poreklom izabranica, vremešna kafanska pevačica. 
 Ilić, mr Velimir - čačanski uzgajivač ovaca i vlasnik najvećeg srpskog privatnog doma za stare (to su srodne delatnosti), putar, "ubica" novinara ("VKV il' ne – ne pravi pitanje"), a spasilac nesuđenih samoubica, "autentični" srpski domaćin sa šajkačom u koju se posrao kada je ušao u vladu sa komunističko-falangističko-kolaboracionističko-tursko-mađarskom koalicijom.

Ima tu još nekoliko divnih ministara, ali mi ponestaje papira i tupi se grafit, nemam režalju pri sebi, neću moći da završim tekst onako kako sam planirao, pa stoga  ne bih da dužim. Sve u svemu, ekipa za jad i sekiraciju, pa i ne zaslužuju neku posebnu pažnju. Kao, uostalom, i ovi koje sam pomenuo. Šta reći o njima što već nije rečeno i što se već ne zna.  Većina njih sedela je i u prethodnoj vladi. Samo nastavljaju Srbiju da vode u Evropu. I tako nas oni vode, vode, vode… I prevode žedne preko vode. Blago nama sa  njima, dokazanim “evropskim” političarima. Blago Srbiji u Evropi i blago Evropi sa Srbijom. Blago nama na evropskom putu koji  asfaltiraju mr Ilić i inž. Drkonjić. To je isti onaj put pokraj koga je mečku strah da piša… ali Nadu Polić nije (ta ona je bar poznata po svojoj širokoj… evropskoj kulturi…). Izgleda da ga trasiraju u pogrešnom smeru. Al' nema veze. Bitno da nekako uđemo u Evropu, pa makar i sa zaobilaznicom oko Male Krsne. Makar i tandem Drkonjić & mr Ilić nosio fenjer u mrklom mraku našeg evropskog tunela… Makar nas i Grobar vodio “propisno” vezan na zadnjem sedištu metalik crne limuzine, a Pačić se smešio sa velikog bilborda na evropskoj reklami za zdravu hranu… mesni narezak od mangulice…. Makar nas i Žvaleksandar Vučić (čovek koji je čika Jovi Zmaju poslužio kao inspiracija za poznatu dečju pesmicu “Žaba čita novine”) patetično uveravao kako je Srbiji bolje u Evropi bez Kosova koje je i dalje srpsko, jer je evropsko, a Evropa nije evropska jer je američka;  svejedno je i što je Kosovo šiptarsko, jer je i američko, pa je valjda zbog svega toga i srpsko… Valjda…

Naše stremljenje ka Evropi ne datira od juče. Srbi su bili deo Evrope mnogo pre “evropske Srbije” muslimanskog kopiljana Đinđića i crnogorsko-bosanskog bastarda Tadića. Car Konstantin je rođeni Nišlija. Baš kao i Branko Miljković, Duško Radović… il', na primer, Zoran Ćirić ili Dejan Dexa Stojiljković. Jes’ da nije bio Srbin, mislim car Konstantin, ali nije bio ni car kada se rodio u Nišu. Hoću da kažem da nije Đinđić izmislio Srbiju u Evropi. Ona je i pre njega postojala i bila tu gde jeste. Vekovni bedem pred nadirućim islamom i Osmanlijama. Koji je narod, kao Srbi, uspeo da, i posle toliko stotina godina provedenih pod suncem vazda zaklonjenim Muhamedovim polumesecom, sačuva svoju religiju i kulturu, sačuva Evropu u sebi? 

Uzburkala se srpska politička scena uoči Vidovdana. Opet patetičan, Žabac najavljuje naredni 28. jun kao prvi pobednički Vidovdan u srpskoj istoriji. Kao dobićemo datum za otpočinjanje pregovora o prijemu u ravnopravno članstvo u EU. Kao zaslužili smo datum, jer su on i Gljivica, uz blagoslov master Grobara, predali Kosovo Tačiju na tanjiru sa sve Dušanovom krunom, Lazarevom žrtvom i Miloševim topuzom kao garnirungom. Nova vlada je  na istoj stazi na kojoj je i stara Cvetković - Mirček bila. Zna se ko je inicirao, a ko je potpisao "Trojni pakt". "Vešti” diplomatski slalom Borisa Tadića, Vuka Jeremića i Borka Stefanovića, uz nesebični doprinos nove vlade Cvetković-Maček alijas Pačić-Vučić, vešto je istrgao Kosovo, sa sve Metohijom pride, iz srpskog božura kao laticu. Šta će nam trepavice kada nemamo ni oči. Šta će nam Kosovo kada nemamo ni Srbiju. Ali zato imamo Tomu Grobara sa vezanim pojasom na zadnjem sedištu, Ivicu u “marici” sa pendrekom koji mu stoji kao piletu sise (iako nije pile nego podgojeni prasac) i zlog Vučića koji je, u stvari,  Žabac, ali kad dune i vatru sune svakako nam sruši  kuću koju su generacije podizale i uzdizale zahvaljujući srpskim žrtvama ugrađenim u temelje. Odrekla su se ova dvojica bivših Šešeljevaca, Vojvoda od Pasulja i Vojvoda od Karlobaga, i čuvene "linije od koje nema odstupanja kada je srpski nacionalni interes u pitanju"… Kad odoše Ogulin, Karlovac i Virovitica, što ne bi i Kosovo. Daće oni i Sandžak i Vojvodinu, i Levač i Šumadiju, i Posavinu i Pomoravlje, i Mačvu i Podrinje, i Toplicu i Kosanicu, i Podunavlje i Braničevo, i Timočku i "Kočinu krajinu"  (Misle, valjda, da je taj deo Srbije Koča Popović dobio od Tita na lepe oči, pa ko vele i nema neki istorijski, nacionalni i kulturološki značaj, lako je odreći ga se). Daće sve samo da ostanu na vlasti...

Šta zaista dobijamo sve i da dobijemo datum za Vidovdan? Da li je to bolji standard, nova radna mesta, pokretanje proizvodnje, kupus za narodne kuhinje i pečenje za vladajuću nomenklaturu i njihove podrepaše? Da li je to pašteta, jetrena il' pileća, svejedno, za radničke menze koje su opustele jer ste, gospodo iz vlasti, prodali u bescenje fabrike sumnjivim investitorima, koji su im, umesto da ulažu u njih i šire proizvodnju, udarali katance? Da li je to trotinet za Malog Radojicu iz Pržogrnaca? Ili, možda, novi traktor Ferguson za Starog Vujadina iz Prčojevaca? Ili novi stimulans, vijagra, šta li, da dignemo Srbiju iz mrtvih i povećamo natalitet? Kurac, eto to dobijamo, sve i da dobijemo datum (i to je ipak nešto, jer se nama pod ovakvom vlašću ionako više ne diže)! Sve i da sutra uđemo u Uniju ne dobijamo ništa. Gde su Rumuni i Bugari iako su u Uniji? Gde su Mađari, gde su Hrvati koji u julu ulaze u EU? Kako oni žive i šta su dobili ulaskom u Uniju?

Džaba i taj trotinet  Malom Radojici kada su mu i otac i majka nezaposleni, godinama su na Birou... dva-tri kruga trotinetom oko ruinirane porodične kuće ne znače bezbrižno detinjstvo, besplatno školovanje, perspektivu i sigurno zaposlenje. Džaba traktor za Vujadina kad mu je kuća opustela jer su mu sin, snaja i unuci već davno u Uniji, izgrađuju tamo neki Švajnburg pokraj Majnhofa... Džaba nam Evropa kad nemamo ni Srbiju. Džaba nam Srbija bez Kosova i Metohije. Džaba nam Srbija bez  Srba. Džaba nam Srbija sa ovakvim političarima i činovnicima koji bi i rođenu majku prodali za državnu platicu, a rođenog oca za šačicu privilegija. Brata i ne poznaju. Ajd' još malo da pričamo o njima, nemoguće ih je zaobići... Zašiljio sam nekako olovku, našao se dedin jatagan... toliko je pikanterija vezano za ovu palafurdiju, skupljenu s konca i konopca, koja u normalno uređenoj državi ne bi mogla da predstavlja ni lokalnu vlast, a kamoli nešto drugo.… Jes' da sam neke već oplajpičio, ali nameštaju se na zicer, pa to ti je...

Sa kim da idemo u Evropu? Afera  i putera na glavama političkih moćnika ima na pretek. Ko da nas vodi? Realno(?!)... Dinkić koji drži finansije kao i u svim prethodnim vladama od Miloševićevog sloma.  Svira gitaru u “Monetarnom udaru” i uzgaja čistokrvnog Srbina, loto-pilota  Bojana Krišto, satelitskog ministra odbrane Davinića koji je odbranio Srbiju od letećih tanjira...  Tadić koji se borio i izborio da Janjušević i Kolesar ne zglajzaju. Važno da je on lični prijatelj sa Josipovićem, čiji je deda maljem spizdio njegovog dedu u Jadovnu, a za ostalo ćemo lako... Dačić koji je držao pepeljaru i nokšir Miloševiću, nosio kofere pune deviza sa Simićem i Zagrađaninom.... Toma i Vučić koji su se kleli u Šešelja i zvali ga “Moj Vojislav”.... Drašković koga i dan-danas “prisluškuje” BIA kao paćenika, ovaj stranog plaćenika, dok na Labudovom mudu, ovaj brdu tuca Danicu.... Ilić koji je “MAG” sumnjivog biznisa “I” poprilično je “STAR”, pa je, valjda, stoga MAG-I-STAR...  Krkobabić koji prima i penziju i platu pod stare dane...  Drkonjić koji drka, htedoh reći jebe pod stare dane (šteta da se baci ona vijagra koju nam gratis šalju kao pomoć iz Unije)... Sulja bez portfelja, intelektualac od Pazara, koga su, kako bi napabirčili većinu, dovukli direktno sa tezge na kojoj je prodavao pazarske fice...  Gerasim Ljajić koji je, doduše, veći Srbin od svih ovih zajedno, valjda zbog toga jer mu je Kusturica u komšiluku... Palma koji je bio Arkanov potrčko i ima nesvršenu osnovnu školu, ali mu to ne smeta da posreduje u iznajmljivanju nekakvih bagera i buldožera Rudarskom basenu Kolubara, da mlati lovu i naplaćuje proviziju i kada te mašine stoje... Vulin koji i u zrelim godinama glumi nekakvog  Če Gevaru sa sve kravatom, odelom i službenim autom. A zaboravlja kako je El Comandante ostavio sve privilegije  vezane za ministarski položaj na Kubi i priključio se bolivijskoj gerili. Ako već 'oće da izigrava nekakvog levičara, onda ranac na leđa, pušku o rame i pravac Čaglavica, neka se tamo bori za ono malo nacionalno i socijalno obespravljenih Srba.... A Đilas je tek posebna priča - em je žut kao tursko govno, što bi rekao moj pokojni deda, em se namlatio love da je toliko bezobrazno bogat. Godinama se priča da njegove firme "Multicom group"  i  "Direkt media" drže kompletno medijsko poslovanje i prodaju reklamnog prostora na svim glavnim medijima u Srbiji... A i bivši JUL-ovac, neuračunljivi Željko Mitrović, koji se malo družio sa Bordžijama, a malo se leči od tikova,  tek se sad setio da ga proziva kako je monopolista kada je posredovanje u advertajzingu u pitanju. Gde je bio da to kaže juče, kada je  DS još bio na vlasti. Kao po onoj narodnoj: "Korila koza ovcu". On je kao legalno stekao najveću medijsku imperiju na Balkanu...

"Sve me stra', ovi će da nas uvedu u Uniju...", što bi rekla Zlatana iz Petlovca.

Milošević je makar ulivao nadu da će svojim odlaskom doneti dobro Srbiji, da će smenom njegovog režima nešto krenuti na bolje. Sadašnja pozicija i opozicija ne ostavljaju alternativu. Svi su se već oprobali i dokazali kao nesposobni i korumpirani, pa praktično i nema nikakve razlike ko je na vlasti. Sjaši Kurta da uzjaši Murta! Narodu je svejedno...

Srbija sa ovakvim "knezovima" je država u kojoj, ako hoćete da živite i preživite, morate da budete ili tajkun ili političar ili državni činovnik ili, eventualno, penzioner. Peto nema. Milošević je, kao što rekoh, bar ostavio sirotinji mogućnost da se uvija i dovija na sve moguće načine kako bi preživela. Mala privreda, šverc-komerc, snalazi se kako znaš... U neoliberalnom kapitalizmu, u "uređenoj" državi Srbiji, nemate nikakvih šansi ako niste u jednoj od četiri navedene kategorije. Budžetski korisnici su privilegovani, javna potrošnja je ogromna, finansira se uglavnom od kredita, državni aparat preglomazan, privreda u kolapsu, sistem na izdisaju. A kad će - ne znamo... "Sirotinju raju", poreske obveznike, one koji rade od jutra do sutra za tajkune koji su pokupovali društvena preduzeća, ili imaju nekakve preduzetničke radnjice, ili su nezaposleni, primaju socijalnu pomoć, država ganja kao Bog đavole. Magarac se jebe kad su mu noge u blatu, kaže narodna izreka, pa tucajte dok možete. Ali upamtite da Srbin mnogo može da trpi, ne stenje, ne kuka, ne pušta glasa, ali se kuka i motika diže kada se najmanje očekuje, kada deluje da se raja potpuno primirila, pognula glavu i dobrovoljno se upregla u jaram. A onda je teško zaustaviti...  

Ukoliko za Vidovdan dobijemo datum za otpočinjanje pregovora, Žabac će to predstaviti kao svoju veliku diplomatsku pobedu, kao veliki uspeh njegove i Pačićeve politike. Da li će narodu reći da i Uniji ne cvetaju ruže? Da li će narodu reći da do ulaska u Uniju ima još mnogo ovakvih prepreka, a već smo dali mnogo više nego što smo smeli, a da nismo dobili praktično ništa? Da li će narodu reći da je raspoloženje pojedinih članica Unije kada je reč o daljem širenju i pristupanju novih članica i više nego uzdržano? Da li će narod podsetiti da se u EU ulazi isključivo konsenzusom svih članica? Da li će narodu reći da realno, kao što je rekao onaj poslanik u Evropskom parlamentu, Uniji možemo pristupiti najranije 3001. godine? Patetični Žabac i punjena Gljivica će nam svoju Pirovu pobedu predstaviti kao ulazak na velika vrata u evropsku porodicu. Kao, evo nas pred kapijom EU, odškrinuta je, još samo malo i tu smo... u istom dvorištu sa Nemcima, Francuzima, Belgijancima, Dancima, Holanđanima... Pijemo češko pivo, jedemo nemačke kobasice i italijanske lazanje, degustiramo francuska vina, sladimo se belgijskom čokoladom, duvamo holandsku travu, letujemo u Španiji...  Tu smo, samo još malo, napnimo se iz petnih žila, podignimo se na prste... Samo da ispunimo još ovo... i ovo... i ovo... ... i to, pa sad će... i to... i to...

Radi se o najobičnijoj kupovini vremena, političkim igrarijama sa nesagledivim posledicama po dugoročne srpske nacionalne i ekonomske interese. Nema nikakvih konkretnih izgleda i nagoveštaja da Srbija u dogledno vreme postane članica EU.  Slede, bar tako kažu analitičari, kozmetičke promene u aktuelnoj vlasti. Ukoliko Patetični i Punjeni dobiju konkretan datum za Vidovdan onda će rekonstrukcija Vlade biti opsežna kako bi se otkačili isuviše kompromitovani ministri i stvorili uslovi za implementaciju Briselskih sporazuma. Ukoliko Žabac i Gljivica dobiju samo "pohvalnicu" a donošenje datuma o početku pregovora bude odloženo uz dodatna uslovljavanja, rekonstrukcija će biti samo blaga šminka. Šta god se desilo, za narod u Srbiji neće se promeniti ništa. A ako se se nešto i promeni sigurno se neće promeniti na bolje. Mogući su, takođe, i vanredni parlamentarni izbori, na jesen najverovatnije, jer to je neki krajnji rok do koga bi  Patetični mogao da kapitalizuje svoje velike diplomatske uspehe, još čvršće prigrabi vlast i eventualno se oslobodi balasta koji predstavlja Punjeni, koji je iz dana u dan sve deblji i deblji. Posle će već biti kasno, jer će se narod osvestiti i uvideti da je i dalje u čabru, iako mu se ispred nosa maše kartama bez voznog reda i datuma polaska za  Brisel.

Videćemo na Vidovdan šta će biti. Šta god da bude, dobro biti neće. Vidovdan Srbiji nikada  ništa dobro doneo nije, mada patetični Žabac tvrdi drugačije i uverava nas u uspeh i blagostanje koje za nas započinje od ovog  Vidovdana, 28. juna po Gregorijanskom kalendaru, leta Gospodnjeg 2013. Bilo da je reč o Kosovskom boju, Sarajevskom atentatu, neustavnom izručenju Miloševića Hagu, Vidovdan je kroz istoriju Srbe pratio kao usud i zla kob. Jedan od najtužnijih datuma u srpskoj istoriji stoga treba obeležiti u postu i molitvi, skrušenim podsećanjem na žrtvu Lazarevu, junaštvo Obilićevo i Principovo, viševekovno ropstvo pod Osmanlijama, albansku Golgotu, plavu grobnicu, klanicu na Solunskom frontu... Nema mesta nikakvim slavljima u vezi sa neizvesnim datumima i još neizvesnijim članstvom u EU, koje opet samo po sebi ništa specijalno ne donosi, imamo za to nekoliko primera u neposrednom komšiluku. Neka nas Patetični ratosilja svoje isprazne retorike, a Punjeni da se podhitno baci na neku dijetu, ako misli da bude evropski političar. Toma ne mora, on je već štrajkovao glađu i borio se još dok je Boris bio predsednik, "izmršaveo kodža", neka se sad hrani na državnim jaslima kad mu je Bog tako rekao.

Patetični Žabac je, doduše, moram priznati, donekle i u pravu kada kaže da će se ovaj Vidovdan razlikovati  od onog pre ravno devedeset devet godina, 1914. Jer,  kako glasi čuveni grafit: "Nekada je pucao Gavrilo,  danas pucaju principi..."




1 коментар: